DEMOGRAFSKI KOLAPS: Tekst iz "Preporoda", iz februara 2022.

 Još je u broju od 1.februara 2022. objavljen tekst, ali evo, tek sad se prisjetih da postavim sliku teksta koji još nije objavljen na webu. Nadam se da je dovoljno čitko. U nastavku, klikom na "pročitaj više" možete pogledati slike sa tekstom.

Tekstovi u magazinu "STAV" (februar '17)

U februaru 2017. godine objavio sam dva teksta - Prvi je o korupciji, a drugi u narednom postu (o socijalnom kapitalizmu). U nastavku prenosim prvi tekst, a na dnu je link na cijeli tekst.

KLEVETA O KORUPCIJI NAJISPLATIVIJI JE POLITIČKI TREND U BIH

O čemu pričati kada nestane tema? Stara poslovica kaže: “Ako ne znaš o čemu, a ti kreni o vremenu.” Nova verzija dopunjava poslovicu riječima “i o korupciji”. Problem korupcije toliko je raširen da se ciklično pojavljuje i u domaćim i u svjetskim medijima. Prije dvije godine EU komisija procijenila je da su štete prouzrokovane korupcijom oko 120 milijardi eura. Kakvi su podaci za BiH, Hrvatsku, Srbiju, možemo slušati često, a o tačnosti statistike polemizirati ili slagati rečenice kao cigle. To nas neće odvesti u bolju situaciju, kao što ni izbrojati zvijezde nije trenutno bitno po tom pitanju. Važnije bi bilo postaviti prava pitanja. Ona na koja će svako, uzimajući okolnosti u kojima se nalazi, sam sebi odgovoriti. A najbitnije je: Koje su to kolateralne žrtve kampanje protiv korupcije? Da li su žrtve vjera ili povjerenje? Ili oboje? Sve valja razbistriti potpitanjima.

Tekstovi u Preporodu u 2016.

 U prvoj polovini 2016., nakon promocija i tribina, više sam se posvetio pisanju. Pored knjige o islamofobiji, tema koja me prati je Islamska zajednica u BiH, te njene aktivnosti. To je i logično, s obzirom na to koliko sam se bavio njom dok sam radio doktorat. Svi tekstovi o IZ u BiH se uklapaju u buduću knjigu o njoj. Kad će izaći - nije mi toliko bitno. Neke stvari me "žuljaju" i čini mi se da je dovoljno da izađu u IIN "Preporod"-u. Donosim jedan od tih tekstova koji je izašao na dvije stranice "Preporod"-a i nije u cjelini (fale dvije tipe + zaključak). No, i ovo je dovoljno.

Sagledavanja: Patologija džemata

Ako uzmemo u obzir i izreku da „Šejtan nit' ore, nit' kopa, nego samo gleda kako da čovjeka uhelaći“, postaje jasno kako su njegove žrtve i oni koji idu u džamiju.¸Od onih koji idu u džamiju stradaju, nažalost, oni koji također dolaze u džamiju. Jednostavno rečeno, neki vjernici obesmišljavaju život ljudima i u džamiji i van nje, govoreći o vjeri. Zbog toga se često, kad susretnem imame, sjetim hadisa našeg Poslanika, s.a.v.s., koji je jednom prilikom svoju brigu o sljedbenicima opisao ovako: „Primjer odnosa između mene i vas je kao primjer čovjeka koji je naložio vatru na koju se zalijeću leptiri i skakavci. On ih tjera od vatre, a oni uskaču u nju. Isto je tako i sa mnom. Ja vas štitim od vatre, a vi mi izmičete iz ruku.“ (Muslim)

Esej/kolumna: Konkurs: tražimo pastira

Bosna je čudna zemlja i nekad se osjetim izgubljenim kao na kakvoj životinjskoj farmi. Da bih osjetio istinsku razliku, otišao sam na pravu životinjsku farmu. U Bosni. Ekspert za razumijevanje životinjskih jezika i Orwellov praunuk reče mi da su telad raspisala konkurs i traže pastira. Nekako u isto vrijeme počelo je neko mesijanstvo po cijeloj Bosni. Naime, pođoše se ukazivati kandidature, gotovo pa u međugorskom stilu, za mjesto člana predsjedništva Bosne i Hercegovine. Oboren je rekord u ukazivanju kandidata za “bošnjačkog članaˮ. Ali prvo ću o konkursu koju su raspisala telad, konkursu za pastira. Ekspert za životinjske jezike preveo mi je šta kažu i šta traže.

Esej/kolumna: Zadnje doba ili "zadnjice doba"?

Upozorenje za čitaoce! Tekst se ne preporučuje onima koji tekstualno spominjanje pojma “drolja” smatraju neumjesnijim od spominjanja “zadnjice”. Zadnjica je spomenuta deset puta. To bi trebalo doprinijeti da ovaj tekst bude u trendu i “seksi”. 

Kažu da je 14. februara 1913. godine održana prva “lažijada” – takmičenje u laganju u Amsterdamu, u prvoj ulici do ulice Crvenih fenjera. Prvu nagradu osvojio je gospodin Luciferidis koji se predstavio kao đavo lično. Već ta prva izjava, kazuju hroničari, izazvala je salve smijeha. Ipak, protivnike nije omeo opkladom da će započeti svjetski rat ubistvom trudnice, nego da će za stotinu godina žene skupo plaćati da izgledaju kao djevojke-prostitutke. Tvrdio je da će hodati u razderanim pantalonama iz kojih će viriti koža njihovih obrijanih nogu. A potom je naglasio da one neće brijati noge u brijačnici, nego same, što je izazvalo grohot jer su u to doba svi muškarci išli u brijačnicu. Tvrdio je Diabolino da će zadnjice tih žena biti tako izraženo vidljive da će samo ostati pitanje: je li to zaista njihovo meso, jer će i ispod kože biti umetano njihovo salo. A gdje god na tijelu bude dlaka, pravit će frizuru. Pa i onu u stilu horoza.

Esej/kolumna: Izazov zalijevanja modom

“Kako skrenuti pažnju na sebe i pritom zaraditi pare?”, pitanje je na koje svi pokušavaju odgovoriti. Od proizvođača sokova, preko političara do poznatih osoba – svi se bore za tu pažnju, za pet minuta slave koju se trude produžiti na godine i decenije. U tu se svrhu zakuplja oglasni prostor u novinama, na televiziji, na radiju i internetu, ali najuspješniji su oni koji se uspiju provući kao nešto prirodno, poželjno i neophodno. Možda je najbolji primjer pušenje. Nije bez razloga pušenje cigareta u prošlom stoljeću bilo nešto “cool”. To vidimo iz ugovora koji su izašli iz “zakonske tajnosti” iz arhiva duhanske industrije. Potpisivali su ih s glumcima “zlatnog doba” Hollywooda 1930-ih, 40-ih i 50-ih (Clark Gable, Cary Grant, Spencer Tracy, Joan Crawford, John Wayne, Bette Davis, Betty Grable i tako dalje). I plaćali im ogromne svote kako bi ovi promovirali pušenje. Samo jedan proizvođač cigareta je samo jedne godine zvijezdama isplatio više od tri miliona dolara (preračunato u današnju vrijednost). O režiserima koji su se pobrinuli da cigarete budu u svim bitnim scenama na filmu da ne govorimo. Dovoljno je podsjetiti na to da klasični filmovi iz ovog razdoblja i dan-danas pomažu u promoviranju pušenja.

Esej/kolumna: Punjenje budžeta na holandski način

Težak je život kad ti “zlatno tele” zvano država ne daje mlijeko. A ne daje jer je previše usta na budžetskom “vimenu”. Zato treba izmisliti nove modele punjenja budžeta-krave. Protesti su donijeli kreativnost. S obzirom na to da nam je kukanje postao nacionalni sport, uopće ne iznenađuje što se na demonstracijama građana Sarajeva prekoputa zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine mogao čuti i prijedlog da treba “legalizirati marihuanu, jer od pšenice, zobi, ječma i kukuruza hajra nema”. Bravo! Eto načina da navedemo mlade ljude da se bave poljoprivredom. Da mladi budu ponosni što su seljaci. Da selo postane “in”. Da selo nečim snabdijeva urbani svijet. Kakva šljiva za rakiju – na rakiji je slab ROI (povrat uloženih sredstava). Eto, tako ćemo privući i turiste!

Esej/kolumna: Šampioni ublehaštva

Za neupućene, termin “ubleha” označava ono što se u narodu kaže “prodavanje nečeg pod bubrege”. Ukratko, to su priče o kobajagi važnim stvarima, a zapravo im je cilj navesti nas da potpuno zapostavimo ono od čega se živi i da se divimo “ublehašima”, jer su oni to “skontali”. Na ublehama su mnogi izgradili i akademsku karijeru i medijski ugled, a najuspješniji su političari. Svrha ublehe u Bosni i Hercegovini jeste da se objasni kako je i zašto kod nas “mračni vilajet”, a da slušatelja dovede do uzbuđenja i osjećaja jada i jeda pa da glasa. Pokazat će vam u kojem pravcu da pljujete. Uvijek je neko drugi kriv. Nažalost, naš narod je naučio živjeti u tom ublehaškom uzbuđenju i ponavljati “Senade, šta nam ovo rade!?” Najinteresantnije ublehe su “mitovi o snu”, “teorije zavjera” i “etno-klero-fašistička bla-bla samokritika”.

Esej/kolumna: Biti "zviždač" u Bosni i Hercegovini

Svi znamo koliku je popularnost i globalnu podršku dobio Edward Snowden time što je “zviznuo” svijetu da ga Sjedinjene Američke Države špijuniraju. A zapita li se iko zašto nema nikakvog zviždanja u Bosni i Hercegovini, u državnim firmama? Ne mislim na SIPA-u, nego isključivo na državne firme (pa i one koje su privatizirane). Na firme koje se bave proizvodnjom drveta, deterdženata, obuće, ali i livnice koje proizvode različite metalne odlivke, a eto, neke su u Tuzli. Je li se u tim firmama desilo štogod za prijaviti? Neka krađa, lopovluk, “zavrtanje”, nesavjesno poslovanje ili nestručnost s posljedicama po poslovanje?

Esej/kolumna: Zašto je izgorio bosanski san?

Izraz “američki san” oduvijek se koristio kako bi označio da svako u SAD-u može uspjeti u životu ako naporno radi, te da svako ima potencijal za sretan i uspješan život. Ovaj je san najčešće oslikavan prosječnim bračnim parom s dvoje dece na fakultetu, lijepom kućom s dvorištem u predgrađu, dva automobila, psom ili mačkom. Ali, šta znači izraz “bosanski san”? Kuća na četiri vode, neka vikendica u prirodi (more, rijeka, jezero), može i rezervni stan, ljeti ići na more, zimi na skijanje, automobil ili dva, žena, dvoje djece (kao s kakve reklame) i, naravno, stabilan izvor prihoda.

Esej/kolumna: Rad i nauka: Zajedničke bezvrijednosti i duhovna razrokost

Kako vrijeme odmiče sve više uočavam da ljudi sve manje dijele zajedničke vrijednosti, a sve više bezvrijednosti. To vidim kad pogledam zgradu OHR-a, zgradu Suda ili Muzeja. Sve su to objekti koji su za sve građane Bosne i Hercegovine simbol zajedničkih bezvrijednosti. Zgrada OHR-a kao simbol nemoći pred tim gordim srpskim zahtjevima, zgrada Suda kao simbol bezvrijednosti svega što je počinjeno u agresiji na BiH i zgrada zatvorenog Muzeja kao zajednička bezvrijednost, razvaljen “nevidljivim granatama” turbofolka, nemara i neinventivnosti rukovodstva, ali i “granatama” bezvrijednosti povijesti i nauke u očima političara. I već zamišljam zajedničke ekskurzije đaka iz RS-a, Distrikta Brčko i Federacije – ko kaže da nismo složni? Ali, prije nego što se to i desi trebamo se upitati: kako se bh. javnost okrenula bezvrijednostima i postala duhovno razroka? U čemu smo se to krčkali?

Esej/kolumna: Ima li učenost danas smisla?

Zašto vjerujemo da fakultetsko obrazovanje donosi bogatstvo ili bar neku sigurnost? Trebamo li se zapitati: zašto išta učiti? Zašto čitati? Taj maštovit pristup obrazovanju, kao nekakvom čarobnom eliksiru ili snu o tome da se prosječnost pa i glupost i zlo mogu iskorijeniti znanjem, postao je generator društvenog nezadovoljstva. Kažu da je neki mladi intelektualac susreo jednog estradnog “zvjezdana”. Mladi intelektualac bio je svjestan svoje učenosti, ali i uvrijeđen što ga je sudbina “počastila” nezaposlenošću i kokuzlukom. Zato je odmah na početku razgovora pokušao, prilično isfrustrirano, dovesti u pitanje inteligenciju estradnjaka pitanjem: “Jesi li ti u životu pročitao ijednu knjigu?” A ovaj je s osmijehom, izvadivši bunt novčanica i nekoliko puta ga blago njima “ošamarivši” odgovorio: “A jesi li ti čitao ovo (pljesnu ga buntom) i ovo (pljesnu ga buntom)?”

Esej/kolumna: Lažne poslovice, naroda trovalice

Niko ne želi posumnjati u svoju razboritost jer je njome svakako zadovoljan. Ipak, često čujem da naš narod izgovara neke blesave rečenice pripisujući ih narodnim izrekama. Reakcije stranaca na njih bile su mi prosvjetljujuće. Naime, njima se učinilo da shvataju zašto naš narod smatraju priglupim (i to ne samo u vicevima) i koja je logika u ponosu tim vicevima. To su sljedeće izjave: “Bolje džaba ležat’, nego džabe radit’”, “Mi smo društvo u tranziciji”, “Neće propast’ država”, “Jaka su leđa u države”, “Ne uplaćujem džabe socijalno cijeli život. Ako me strefi srčani, nek’ me popravljaju, nek’ ugrađuju stent”, “Bacam smeće kroz prozor auta, a i na ulici, jer tako smećari imaju posla i ne otpuštaju ih”, te ona Orvelova: “Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije”. Kada ih čujete, znajte da svjedočite opravdavanju zla i zatrovanosti uma neodgojene, obezličene i ulijenjene mase. Inače, same izreke i izjave ne čine zlo, ali kada laži postanu poslovice one su “naroda trovalice” i dočaravaju njegovo teško stanje.

Esej/kolumna: Bijela kuga, posljedica odgoja masa

Članak o “Bijeloj kugi” kao o bolesti populacije jedne države, a za koju nema lijeka niti se zna uzrok, pojavi se u novinama bar jednom godišnje. Bude propraćena izjavom nekog profesora, statističkim podacima i žalovanjem nad propalom ekonomijom koja je, kobajagi, glavni uzrok. Nastavlja se pričom o iseljavanju mladih (neko bi rekao “humanim iseljavanjem”) trbuhom za kruhom. Ali pošto su naši narodi i narodnosti navikli da sve rješava bivša država (koja se raspala), sad se očekuje da i ove probleme oko nataliteta riješi država, iako neki navijaju da se i ona raspadne. Pa ako je rat bio fizički obračun, postratno doba je dobilo ekonomski obračun koji sve narode košta "svježe radne snage", bez koje nema ni djece. Da, iza svake priče se krije ekonomska pretpostavka: eh, da je razvijena ekonomija, tu bilo bi više ljudi, a samim tim bilo bi i više djece. A da upitate studente u Švedskoj o razlici između Zapadnog svijeta i Trećeg svijeta, rekli bi da je Zapad “dug život i male porodice”, a Treći svijet “kratak život i velike porodice”.