Bosna je čudna zemlja i nekad se osjetim izgubljenim kao na kakvoj životinjskoj farmi. Da bih osjetio istinsku razliku, otišao sam na pravu životinjsku farmu. U Bosni. Ekspert za razumijevanje životinjskih jezika i Orwellov praunuk reče mi da su telad raspisala konkurs i traže pastira. Nekako u isto vrijeme počelo je neko mesijanstvo po cijeloj Bosni. Naime, pođoše se ukazivati kandidature, gotovo pa u međugorskom stilu, za mjesto člana predsjedništva Bosne i Hercegovine. Oboren je rekord u ukazivanju kandidata za “bošnjačkog članaˮ. Ali prvo ću o konkursu koju su raspisala telad, konkursu za pastira. Ekspert za životinjske jezike preveo mi je šta kažu i šta traže.
Suze iskrenih ovaca
“Nisu samo ljudi plakali za Titomˮ, kaže krava. “Plakale su i životinje. Tito je bio pastir koji je i ljude i stoku znao dovesti u red; te što treba poslati u klaonicu, kao naprimjer Bleiburg, poslao, a od ljudi ko je bio nedobar – na Goli otokˮ. Čudno je, ali telad (dakle, izuzetno mladi volovi i krave) veličaju Tita, iako ga ni njihovi preci, a kamoli oni, nisu kako treba upamtili. Ne mogu prežaliti to što sad nemaju tako jedinstvenog pastira. Njegove slike žele metat svuda, uključujući i štale. Kao vozači što imaju semafor da stanu na crveno, tako i hajvani moraju imati nekog sa štapom da ih usmjerava. Opisujući budućeg pastira iz raspisanog konkursa, vele da bi bilo lijepo da ima bar pokoju sijedu (a može i sve) da bi izgledao mudro. Poželjno bi bilo da gradi visoke štale. Na stotinu pedeset i osam spratova.
Da bi ga slijedili, stoka insistira da pastir daje obećanja o važnosti spajanja snage mladosti i iskustva starijih. Poželjna su obećanja: “Nama treba mladog mesa, da napravimo spoj iskusnih i ukusnih. Samo kod nas se spaja mlada janjetina i iskusan roštilj-majstor. Samo mi spajamo Istok i Zapadˮ. Poželjan pastir treba imati neki golem plan koji će nuditi nešto više od trave i govoriti: “Mi trebamoˮ, “Mi moramoˮ, “Mi ćemoˮ. Potom, treba insistirati na otvaranju veeelikih javnih radova. Samo golemo, pa ko živ, ko mrtav. Ta priča u telećem svijetu prolazi i sve što vidiš u mraku jeste sjaj tih okica dok trepću od uzbuđenja.
Ima li zajedničkih kandidata?
Mogu razumjeti hajvanski poriv da ima čvrstu, čeličnu pastirsku ruku. Stoka je to. Ali ono što mi nije jasno je ovo: zašto je taj poriv i dalje prisutan u našem narodu? Treba li nama kakav “zajednički kandidatˮ? Nakon godina i godina diktature socijalizma i obožavanja vođe, u kojima su, kao na Orwellovoj farmi, neki bili ravnopravniji, sad nam sve treba riješiti – vođa! Bile su to lijepe godine u kojima smo se vječito zaduživali, a nismo znali kako izgleda banana, benzin punili na parne ili neparne dane (ovisno o registraciji) i šta sve drugo nismo trpjeli.
Onda “povučem ručnuˮ i uhvati me malodušnost jer vidim – mnogo je lakše polagati nade u vođu nego u vlastitu odgovornost . No, to niko ne želi promijeniti kod sebe. Kad takvi odsele u neku Njemačku da rade od jutra do mraka, tada dođe do promjene. Međutim, ovdje samo spremno pljuju na naporan rad i sanjaju novog Tita i novi socijalizam. Kao da je riječ o ideologiji odlaska na najveću moguću (po mogućnosti švedsku) “socijaluˮ.
Sad je jasno: tu socijalističku ideologiju kod nas veličaju baš u nedostatku vizije za bolje sutra. A ideologija je to u kojoj smo bili ravnopravno siromašni (osim nekih). A možda to ima veze i s (manjkom) duhovnosti, zbog odnosa prema ljudima od autoriteta kao prema cr(k)venim ikonama. Kod Rusa je takva tradicija duga , pa je Putin samo njen nastavak (nikako izuzetak). Kod Britanaca je taj odnos i formalan i tabloidan (prema kraljevskoj porodici).
Mesija
Žalosno je uvidjeti da kod naših ljudi postoji ta potreba za mesijom/spasiteljem. A dio naroda koji ne traži “spasiteljaˮ nego posao ide na “baušteluˮ, u inozemstvo. I to u države koje su uređene i koje, čuda li, nemaju čuvenog “vođuˮ, ali imaju sistem. A “sistemuˮ (koji funkcionira) svejedeno je ko je vođa i koliko je “velikˮ. Sretna li je država u kojoj su ljudi neoopterećeni pitanjem “ko je predsjednikˮ nego kako pametno iskoristiti vrijeme.
Čini mi se da oni koji idu “trbuhom za kruhomˮ nas ostavljaju na farmi. Da budemo demokratski nadglasani od onih koji traže spas u vođi. Ostavljaju nas s onima koji veličaju “kapetana brodaˮ, jer on svojim “ogromnim veslimaˮ pokreće “brodˮ. Štaviše, neki se kandidati hvale kako je pod njihovim “kormilarenjemˮ izgrađeno bezbroj objekata, kao da su ih oni sami zidali. Bilo da je riječ o školama, neboderima, džamijama i upravnim zgradama. Kao da nije bilo ni radnika, ni investitora, ni vakifa, ni kreditora – ama baš nikog. Samo Vođa. Samo su oni veslali i sve nas zadužili – i to da prije svega glasamo za njih. A beli su nas i kod MMF-a i komercijalnih banaka zadužili. Zato je pitanje trebaju li nam velike vođe. Kao da nije važno da posao bude obavljen, nego da imamo novog “idolaˮ.
Bilo bi interesantno istražiti pitanje jesu li upravo države u kojima se gaji kult ličnosti sklonije korupciji, budući da su okrenute “jakimˮ ličnostima. Za razliku od “bezličnihˮ država u kojima svako radi svoj posao. Tamo gdje je “okretanjeˮ utjecajnim pojedincima, da bi se riješio “problemˮ, osim funkcionalnog sistema, besmisleno i neprihvatljivo. Uvreda za sistematično slijepo djelovanje pravde.
Objavljeno u "Novo vrijeme"
No comments:
Post a Comment