Esej/kolumna: Zadnje doba ili "zadnjice doba"?

Upozorenje za čitaoce! Tekst se ne preporučuje onima koji tekstualno spominjanje pojma “drolja” smatraju neumjesnijim od spominjanja “zadnjice”. Zadnjica je spomenuta deset puta. To bi trebalo doprinijeti da ovaj tekst bude u trendu i “seksi”. 

Kažu da je 14. februara 1913. godine održana prva “lažijada” – takmičenje u laganju u Amsterdamu, u prvoj ulici do ulice Crvenih fenjera. Prvu nagradu osvojio je gospodin Luciferidis koji se predstavio kao đavo lično. Već ta prva izjava, kazuju hroničari, izazvala je salve smijeha. Ipak, protivnike nije omeo opkladom da će započeti svjetski rat ubistvom trudnice, nego da će za stotinu godina žene skupo plaćati da izgledaju kao djevojke-prostitutke. Tvrdio je da će hodati u razderanim pantalonama iz kojih će viriti koža njihovih obrijanih nogu. A potom je naglasio da one neće brijati noge u brijačnici, nego same, što je izazvalo grohot jer su u to doba svi muškarci išli u brijačnicu. Tvrdio je Diabolino da će zadnjice tih žena biti tako izraženo vidljive da će samo ostati pitanje: je li to zaista njihovo meso, jer će i ispod kože biti umetano njihovo salo. A gdje god na tijelu bude dlaka, pravit će frizuru. Pa i onu u stilu horoza.

Doba Vodenjaka

Horoskop smatram čistom glupošću, pa i tvrdnju da se nalazimo u Dobu Vodenjaka. Između ostalog, glupava greška je u samom nazivu. Prije će biti da živimo u “zadnje doba” (ono pred Sudnji dan). Upotreba pojma “zadnji” čini se dominira u svakom pogledu – i u vizuelnoj i u svakoj drugoj ravni i to kao – zadnjica. Zato bi ispravnije bilo da su ga nazvali “doba zadnjice”.

U “dobu zadnjice” nameće se stav da je smisao života u osiguravanju fotelje – zadnjici. Neki to zovu i statusofrenija. A za udobnu fotelju – tačnije, ono u šta se ona smješta – mnogi su spremni sve obećati, ali i (ne) učiniti. Kad je riječ o velikom broju političara, ponekad mislim da se radi o nekoj vrsti podijeljenih ličnosti koje su zapravo presječene napola i obrnute. Slično je i s metafizikom – dominira glutealna metafizika (od latinskg “musculus gluteus”), a to bi značilo da se nastoji postati “nepokretni pokretač”. Duhovnost je postala poput talasa iz daljinskog upravljača kojim se upravlja iz fotelje. I svi bi da budu tretirani kao isposnici, ali nikom se baš i ne posti. Ali se zato rado dolmi. Ono!

U kućama iz televizijskih prijemnika iskače zadnjica. U pauzi, u reklami, ona je entitet koji se hrani skupocjenom kremom. Kremom koja joj daje energiju i elastičnost. Ako ne vjerujemo ženi koja govori, možemo pitati njenu zadnjicu. Potom se roditelji zabulje u oskudno odjevene pjevačice na televizijskim ekranima dok kraj njih prolaze baš takve kćeri. Niko ne uočava da kćeri nisu pjevaljke. A ne može se baš reći ni da su “razodjevene”, kako to izvali jedan voditelj. Razodjevene za šta, bolan!?

A onda odete na proslavu 115. godina jedne gimnazije (državne, naravno) i u kulturno-umjetničkom programu gledate učenicu koja izvodi trbušni ples. Publika je u transu i shvatate da je sreća što u seriji o sultanovom životu u haremu nije bilo striptiz-šipke.

Možemo li više uopće govoriti o dobrom ukusu? Da, relativizirali smo stav prema “ukusima”, toliko da su nam izreklamirali balegu kao vrhunski čokoladni sufle. I nikog ne vrijeđa to što žensko izgleda kao drolja ili kao srednjovjekovno seksualno roblje, nego je li nju – o tempora, o mores – neko nazvao droljom na internetu?

Kćeri fotoaparata

Kad su na sahrani Mandele zajednički nasmiješeni “selfi” s Obamom pravili političari Evropske unije kao da su tinejdžeri na ekskurziji, bilo je jasno da je diktat fotoaparata uništio svaki obzir. Potom su se i svećenici i biskupi mobitelima i fotoaparatima na trijemu ispred Bazilike sv. Petra slikali prilikom kanonizacije (proglašenjem svecima) dvojice papa.

Izaći iz zasmrđenog kruga

Stara mudrost kaže: ako osjetite da smrdite a znate da vam je higijena na prvom mjestu, provjerite još jednom ko vas okružuje. Potom izađite iz tog začaranog, zasmrđenog kruga. A nakon izlaska sebe i druge namirišite vjerom, ali i svim onim što iz nje proizlazi – povjerenjem, pouzdanošću, spremnošću za bolji, etičniji svijet. Na kraju, ovo je oduvijek bila osrednja, a katkad i mučna sredina koju samo ovim mirisom možemo učiniti podnošljivijim i ljepšim, kako mi skrenu pažnju književnik Sadik Ibrahimović.

Karl Marx jeste izjavio da je religija opijum za narod, ali on je to tek uzgred rekao. Naime, tad se opijum uveliko koristio, ali samo među onima koji ga mogu priuštiti. Ostali su imali religiju, kako nam skrenu pažnju Kurt Vonnegut. Manje-više to je ostalo isto – narodu pomaže vjera, a onima koje opije vlast i koji imaju za sve vjera je nešto što je namijenjeno samo narodu. Zato su udaljeni i od tog naroda, kao i od svake vrste duhovnosti. Zauzeti su faraonskim uzdizanjem u igri fotelja ili prijestolja – svejedno je.

Iako priča o lažijadi s početka nije istinita, jednostavno sam vam je morao ponuditi, poštovani čitaoci, jer ljudi više vjeruju u priče i lakše ih gutaju. Sigurno bi zvučalo poput teološkog teksta da sam na početku naveo riječi poslanika islama, Muhammeda, s.a.v.s., o predznacima Sudnjeg dana, koji mnogo preciznije i stravičnije opisuju današnji svijet.