U doba moralnog relativizma, kada svaki pobjednik piše svoju historiju ili snima filmove o historijskim događajima, interesantno je posmatrati kako se filmski umjetnici obračunavaju s onima koji ne podržavaju njihovu željenu sliku svijeta. Kako je kazivanje vrsta umjetnosti, bilo da se odvija na filmskim platnom ili oko vatre, onda možemo posmatrati film i kao kazivanje koje je obmana legalizirana “umjetničkom slobodom izražavanja”. Od svih obmana, najuspješnija je ona za koju ljudi plate da bi je vidjeli, koja osvoji nagradu i bude tretirana kao vjerodostojno interpretirana povijest. Tako je i s ovogodišnjim filmovima nominiranim za “Oskara”.
Između devet fimova nominiranih za najbolji film, najviše medijske pažnje zauzimaju neuobičajeno duga četiri filma: “Django Unchained” (165 minuta), “Linkoln” (150 minuta), “Argo” (120 minuta) i “Zero Dark Thirty” (157 minuta). Ova četiri filma govore o američkoj historiji i može se reći da služe u političko-propagandne svrhe; kroz formu filmskog kazivanja političke i ljudske greške prikazati banalnim. Jasno je da se svako pojašnjenje i najkrvavijih zločina lahko opravda ako pričaš priču o ljudskim sudbinama i zakulisnim radnjama. Osvrnut ćemo se ukratko na ova četiri filma koja daju “urbi et orbi” (gradu i svijetu) drugačiju sliku o historiji, politici i samoj državi SAD.
“Oslobođeni Đango” i “Linkoln”
Činjenica da u filmu nismo nikada vidjeli crnca kao heroja, kauboja i revolveraša, a da imamo crnca za predsjednika SAD-a vjerovatno je zvučala intrigantno režiseru Tarantinu. Zbog toga ne iznenađuju simpatije crnačke populacije prema ovom filmu, uprkos korištenju rasističkih termina, jer je to bilo u svrhu prikazivanja položaja crnaca tog vremena.
“Oslobođeni Đango” govori o romantičnoj odluci bijelca njemačkog porijekla da oslobodi crnog roba Đanga i krene s njim u oslobađanje, odnosno prikriveni otkup njegove voljene iz ropstva. I dok se u ovom filmu bijelci prikazuju kao nemilosrdni robovlasnici, film “Linkoln” nudi sliku legalističke borbe za ukidanje ropstva. Svima je jasno da se svjetska javnost suočila s demokratijom kao vladavinom naroda uz povremenu korupciju. A kako bolje i ljepše prikazati demokratski sistem (bar kao najbolji među najgorima) nego predstavljanjem korupcije kao nečeg pozitivnog, nečeg čime je ukinuto ropstvo. Na kraju filma “Linkoln”, Tommy Lee Jones, u ulozi političara Thaddeusa Stevensa, donosi kući Amandman Ustava SAD-a, kojim se ukida ropstvo i opisuje ovaj amandman kao “najveći potez devetnaestog stoljeća, donesen pomoću korupcije, uz pomoć najboljih ljudi u Americi”.
U ovom filmu se javnost suočava s korupcijom kao legitmnim sredstvom kojim se postiže cilj. Ipak, ono što nećemo gledati je film o istrebljenju, odnosno genocidu nad Indijancima, bar dok Indijanac ne bude predsjednik SAD-a, a prije će to biti neki građanin SAD-a koji je Indijanac porijeklom.
“Argo” i “Zero Dark Thirty”
“Argo” je film o snimanju lažnog filma, koji ima za cilj oslobađanje civila iz neprijateljskog okruženja, a to je tema koja najbolje leži na filmskom platnu. Postoji momenat u kojem se svako od nas može pronaći, ogledati svoje lice u nekom od onih kojima prijeti smrt vješanjem od razjularene mase, rulje koja u svakom Amerikancu vidi špijuna. Iako se u filmu i priznaje da je ambasada bila puna (nesposobnih) špijuna, to ne umanjuje značaj spašavanja. Na aerodromu u Teheranu rade ljudi koji su se školovali na Zapadu, ljudi koji su orijentalci i izdajice civiliziranosti i tekovina “društvenog napretka” Zapada, a na ova dva termina stavlja se znak jednakosti.
Ovim filmom Hollywood nastoji rehabilitirati svoju lošu politiku na Bliskom Istoku, politiku koja se pravda izazivanjem bijesa neciviliziranih masa, činom prihvatanja u SAD šaha Pahlavija, koji boluje od raka. Humanost i milostivost prema ovom starom svrgnutom predsjedniku nastoji se prikazati kao suština vođenja politike na Bliskom Istoku, baš kao što im je holokaust nad Jevrejima u Evropi opravdanje za zločine nad Palestincima i finansiranje Izraela.
“Zero Dark Thirty“ je film koji pravda mučenja u Guantanamu uspješnim hvatanjem Osame bin Ladena (OBL). Priča emotivno prikazuje elitni tim obavještajaca i vojnih operativaca koji u periodu od deset godina rade u tajnosti širom svijeta, posvećeni samo jednom cilju — pronaći i eliminirati Osamu. Kritičari koji su oduševljeni filmom ističu da su obrađeni svi događaji u zadnjih deset godina potrage za “iglom u plastu sijena” zvanom OBL, a sama režiserka je doprinijela nagađanjima tvrdeći da se film zasniva na pravim događajima, te da je imala prave izvore, da bi potom sama sebe demantirala tvrdeći da je film mješavina stvarnih događaja i fikcije.
U prvih pola sata vidimo sve metode mučenje: razapinjanje, “waterboarding”, stavljanje u kutiju i slično. I zaista, ne možemo a da ne budemo među onima koji prigovaraju da je ovakav film vid pravdanja mučenja zatvorenika u “globalnom ratu protiv terorizma” i vid reklame za čuvanje agenata koji su mučili zatvorenike u Guantanamu, a od kojih se prave heroji i heroine. S druge strane, interesantno je kako se u početku filma uhvaćenom teroristi fingira mržnja prema srednjoj klasi uposlenika u korporativnoj Americi. Kada agent Dan (Jason Clarke) muči izvjesnog Ammara, kurira finansijera Al-Qaide, pita ga: “Jesi li zaista mislio da ćemo mi, kada te uhvatimo, biti neki fini tipovi?” On mu odgovara: “Ti si smeće u korporaciji. Ti si smeće… Zašto bih te poštovao? Zašto?” Time se Al-Qaidi daje “oreol” kombiniranog staljinizma, elitizma i kvazisocijalizma.
Otvoreno pismo režiserki Bigelow
Ugledni britanski časopis “The Guardian” objavio je otvoreno pismo režiseki Kathryn Bigelow, koje je uputila Naomi Wolf, predstavnica modernog feminističkog pokreta. Ona je Bigelow optužila da je ovakvim filmom sugerirala da su naoko beznačajne laži, te CIA-ina hapšenja, zatvaranja i mučenja dovela do hvatanja i ubistva Bin Ladena. Štaviše ,ona je optužuje da se, u svrhu uspješnog pronalaska finansija za snimanje filma, odlučila na radnju s pozitivnom promilitarističkom porukom. To ne bi bilo nikakvo čudo s obzirom da filmovi poput “Transformersa” imaju punu logističku podršku vojske pri snimanju, te da su koristili njihove ljude i opremu. I zaista, čini se da mnoge scene nisu mogle biti snimljene bez pomoći Pentagona i Amandmana o propagandi, koji je nedavno potpisao predsjednik SAD-a.
Ovim amandmanom se iz budžeta direktno finansiraju provladine i promilitarističke poruke u medijima, i sve to bez obaveze obavještenja javnosti. Cilj je, kako se kaže u ovom amandmanu, da se “stave na led Al-Qaidini pokušaji da okrenu svijet na svoju stranu, a protiv zapadnih ideala”. Time je, prema mišljenju Naomi Wolf, Bigelow stala rame uz rame s čuvenom nacističkom režiserkom Leni Riefenstahl, koja je 1935. godine snimila “Trijumf volje”, film koji je glorificiranjem nacističke vojne moći postao svojevrsni “blockbaster” u Njemačkoj.
Ova četiri filma su priče o konkretnim događajima i osobama vezanim za SAD. Oslanjaju se djelimično ili u potpunosti na činjenice, za razliku od preostalih pet nominiranih filmova koji su mogli biti snimljeni bilo kad, bilo gdje i na bilo kojem jeziku. Ipak je Linkoln, kao i Oskar, Amerikanac.
Objavljeno u sedmičniku "Novo Vrijeme" 12-03-2013
No comments:
Post a Comment