ARGO

Kada neko kaže "Argo", sad pomislim na margarin "Margo" i reklamni slogan "U sve se miješa". Kao Amerika - nema gdje ih nema  nema u šta se ne miješaju. Ali na kraju ne ispade uvijek dobar kolač. Eto Iran kao primjer - a odatle i tema filma jeste najveća trauma američke vanjske politike i nemogućnost shvatanja "Kako smo mogli ne znati da će doći do Islamske revolucije?". To je pitanje koje se nekoliko puta ponavlja u filmu, a najupečatljivije je uz kukanje jednog od amerikanaca koji se kriju.

 Voljeli ili ne voljeli Bena Afflecka, „Argo“ je odličan film. Jednostavno, ovo je film o snimanju lažnog filma u svrhu oslobađanja civila iz neprijateljskog okruženja – a to je tema koja najbolje leži na filmskom platnu. Postoji momenat u kojem se svako od nas može pronaći, ogledati svoje lice u nekom od onih osoba kojima prijeti smrt vješanjem od razularene mase, rulje koja u svakom Amerikancu vidi špijuna. Zato i ne čudi što su se mnoge filmske kuće hrvale za autorsko pravo nad ovom pričom za snimanje filma, od onog trenutka kad je sa dosijea iza ove priče skinuta oznaka tajnosti.

Svi aspekti filma su urađeni besprijekoro - gotovo da se može osjetiti upečatljiva stripičnost u kadrovima. Uvodne scene su znakovito jednostavne. Greške se priznaju i lakonski kazuje, kao u stripu o kaobojima i indijancima kakva je država Iran, njena povijest (i dalja i bliža). To izgleda poput knjige "Iran for dummies", pa se na tren čini kao da je film tek pojašnjenje povijesti sukoba sa Iranom i uvod u opravdavanje mogućeg pokušaja invazije. Bilo bi previše reći da film dobiva nagrade u propagandne svrhe. Ali, definitivno, film nije toliko genijalan, ne pomjera granice u umjetnosti. Jednostavno - to je jedan od kvalitetnijih filmova ove godine, ali čini se da je presudno to što je politički najaktuelniji. Tako da primjedbe u ovom smislu nisu bez osnova.

Čitav zaplet se vrti zapravo oko nesposobnosti i tromosti vlade i njenih službenika, od onih u Washingtonu, do onih u Iranu u amabasadi SAD-a. Kao nekakvo opravdavajuće pojašnjavanje današnje odlučnog harčenja Bliskim istokom, kao da je riječ o nekoj nemuštoj verziji nabijeđivanja da je prisustvo SAD-a na Bliskom istoku nešto poput ekspozitura korporacije za turizam i izvoz slobode i demokratije iz SAD-a u ostatak planete.  Premda se u filmu i priznaje da je ambasada bila puna (nesposobnih) špijuna to ne umanjuje značaj spašavanja, nego zapravo govori o vladi SAD-a koja je nesposobna zbog sukobljavajućih lobija, egoizama i nesposobnosti. I nedostatka hrabrosti.  Zato je "Argo" također i priča o individualnoj hrabrosti Bena, a koji nije superheroj. Posebno ne onaj slijepi "Daredevil" (koji je jedan od najlšijih filmova o superherojima).

Interesantno je u finišu filma, kad se pojašnjavaju prstenovi od tipova straža tj. punktova, kazuje da u najužem krugu, na aerodromu u Teheranu, rade ljudi koji su se školovali na Zapadu. To su, očito, oni orijentalci koji su i izdajice civiliziranosti i tekovina „društvenog napretka“ Zapada (bez izgovorene riječi se na ova dva prešućena terminima stavlja znak jednakosti). Čini se da ovim filmom Hollywood (kao propagandna ekspozitora) nastoji rehabilitovati svoju lošu politiku na Bliskom istoku, politiku koja se, o tugo moja, pravda izazivanjem bijesa necivilizovanih masa činom prihvatanja u SAD diktatora šaha Pahlalvija. Starca koji je bolestan i umire od raka, kao da je humanost i milostivost prema jednom starom svrgnutom diktatoru suština vođenja politike na Bliskom istoku. Baš kao da je holokaust nad jevrejima u Evropi opravdanje za genocid nad Palestincima i finansiranje Izraela. 

Sve u svemu, vrijedi pogledati.

Za razliku od "Zero dark..." ovaj film ima dinamiku, izvrsne kadrove, kostimografiju - da ne nabrajam.

Smiješno je što se ovaj film može posmatrati i kao tutorijal na temu "Kako preživjeti napad Mevlidovih zombi-klonova?". 

Ocjena 8/10.