Čovjek zašuti kao šokiran pred pogubljenima u Tomašici kod Prijedora, baš kao što su u neobičnom vonju koji je dolazio od leševa (rahmetlija) stanovnici Tomašice šutili dvije decenije. Šuti se kao u Potočarima dok se gleda kako se na obližnjem brdu gradi pravoslavna crkva. Šuti se kao da smo poplavljeni vlastitom glupošću, obuzeti nemoćnošću i nesposobnošću da razumijemo povod zločina i ugnjetavanja, fašizma i diskriminacije. Šuti se i gleda kako to jedan narod sat svog viteškog ponosa navija potezanjem noža, da parafraziram Vešovića.
Kad se osvrnemo na dešavanja u protekloj sedmici, kao šamar zabridi skidanje imena genocid u Višegradu sa spomenika, a evo slušamo i o sličnim željama da se izbrišu riječi “srpskog agresora” sa spomen-mjesta na Kapiji u Tuzli gdje je agresorska granata oduzela 71 mladi život.
Bošnjak pokušava pronaći uzrok i u sebi, pa ne može a da se ne zapita: kakvi smo to mi kao narod? Jesmo li to zaslužili? Kakav je imidž nas Bošnjaka? Nismo li mi ti koji istinski šute, makar ne stajali na trgu? U kakvom smo “filmu”? A filmovi se u Bosni i Hercegovini ionako slabo snimaju, ali o jednom se u posljednje vrijeme najviše šuti. Film oko kojeg nema nikakve fame, nego samo golemi stid. Zove se “Za one koji ne mogu da govore”, rediteljke Jasmile Žbanić. Film o Bošnjakinjama koje su sistematski silovali u hotelu “Vilina Vlas” u Višegradu. U lijepom gradu u kojem je genocid odbrušena i zabranjena riječ.
Ratovi nikad ne prestaju
Većina ratova, ako ne i svi, vodili su se i vode se (iako ne i zvanično) zbog ekonomskih razloga. Naravno, ideja koja je pokretač svih jeste težnja da se upravlja dunjalukom. Da se ostvari pravo na upravljanje koje je povjereno prvom čovjeku iz vizure Svetih knjiga – Ademu a.s. Zato se i možemo osvrnuti na historiju i primijetiti da su se preko leđa Bosne smjenjivali vladari. Još jedna stvar pada u oči: od odlaska Osmanlija činilo se sve da ona postane pokrajina poput Vojvodine ili Kosova. Ili da se jednostavno “diplomatski” podijeli flomasterom na salveti sa cvijetnim uzorkom.
Osim neljudi, Bosnu oduvijek nastanjuju i beskorisni. Među njima preovlađuju dvije vrste: oni koji ne znaju slijediti i oni koji ne znaju voditi. Nivo beskorisnosti ogleda se u njihovoj glupavosti zbog koje sigurno ne mogu opstati, jer se pretvaraju u brojeve. Zato i jesu postali žrtve. Davno je Bertolt Brecht kazao: “Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, niti učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova te svi troškovi života zavise od političkih odluka.
Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u prsa govoreći da mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od lokalnih i multinacionalnih kompanija.”
Među tim žrtvama žive i oni kojima se ne sviđa realni imidž Bošnjaka kao žrtve. Zato se javljaju neljudi da im dodaju imidž islamskih fundamentalista, takozvane “bijele Al-Kaide”. Tjeraju ih da se osjećaju kao “fašisti” jer govore da su narod koji je žrtva te time vrijeđaju koljače. I ponavljaju im da je pozicija žrtve nezdrava i da od toga treba odustati. I autora smatraju fašistom kad koristi ove argumente. Jer se, eto, brine za opstanak nedoklanog naroda.
Nezavisni k’o narkomani
Onih koji ne vole da Bošnjaci imaju imidž žrtve ima među svim narodima. Ne sviđa im se ideja da ovim ili nekim drugim tekstom podsjetim sve da su Bošnjaci, sa 11 genocida nad njima izvršenim, postali žrtve čudne tradicije klanja. I, zaista, zapitam se ima li smisla odustati od pozicije žrtve i reći: “Ne, mi smo samo dobri i merhametli, pa, ne mogu dobre osobe biti žrtve!” S nama se prvi ne bi složili Jevreji. Oni nikad nisu odustali od te pozicije. Štaviše, još su i profitirali na imidžu žrtve koji im u svakom trenu na masmedijskoj sceni daje za “pravo” da ugnjetavaju Palestince, kao da je riječ o svetoj osveti nacistima. Ako tome dodamo i filmove o holokaustu, a koje možemo posmatrati gotovo kao jedan poseban podžanr koji redovno osvaja nagrade, onda imamo sliku izuzetno profitabilnog brenda.
Nedavno se, lamentirajući nad književnim djelom svog druga, jedan glodur “nezavisnih intelektualaca” želio pametno zapitati: “Zbog čega mi pamtimo naše mrtve: zbog metafizike ili politike, i kakav je cilj našeg pamćenja: ljubav spram naših mrtvih ili naša ljubav prema političkoj moći?” Ono što ne mogu shvatiti jeste da postoje ljudi koji su gotovo dočekali penziju, ali ne znaju da zbog političke nemoći i dolazi do “uklanjanja” naroda – ili izvan zemlje kao što su Francuzi protjerali Rome, ili pod zemlju kao u Tomašici. Takvi, s tom glupom pričom navodno se ne bave politikom, ali vole obavijestiti javnost ko je k’o kruška zreo da bude lider u Bošnjaka.
Takvi su nezavisni k’o narkomani: sve će učiniti za “malo bijelog praha”, nazivali to ljudi naslovnom stranom ili kešom. Kriza srednjih godina gora je od puberteta. Ali gore od svega jeste bježati od svog identiteta i imidža koji su drugi iscrtali nožem.
Objavljeno u "Novo vrijeme"
Bok prijatelji, ja sam Naomi Samuel, nova sam ovdje, ne znam kako stvari ovdje funkcioniraju, ali ovdje sam pročitala dobre komentare i dodat ću malo iz svog života jer će mnogima biti od koristi mi ovdje, u potrazi za odgovorima i odnosima za rješavanje problema. Bila sam četiri godine u vezi sa Samulom, on je prekinuo sa mnom, učinila sam sve da ga vratim, ali sve je bilo uzalud, toliko sam ga željela zbog ljubavi koju gajim prema svom mužu, pitala sam ga o svemu sam obećao, ali on je odbio. Objasnila sam problem svog odnosa s kolegicom na poslu i ona mi je predložila da se radije obratim ljubavniku koji bi mi mogao pomoći da napravim ljubavnu čaroliju da vratim muškarca kući, ali ja sam žena koja nikad nije vjerovala u magiju, imala sam nema izbora , probala sam, kontaktirala sam vrača i rekao mi je da nema problema da će sve biti u redu u roku od tri dana, moj bivši će mi se vratiti u roku od tri dana, dr alaba je bacio urok i svaka druga amajlija u njegovom do hrama u moje ime usred noći. Začudo, drugi dan je bilo oko podneva. 16.00 Zvali su me sa nepoznatog broja, nazvao me bivši muž, bila sam toliko iznenađena da sam se javila na telefon, vidjela da je to moj muž, dugo smo razgovarali i sve što je rekao je da mu je žao. . jer je sve bilo krivo, rekao je da želi da mu se vratim da me voli još više. Bila sam tako sretna i otišla sam kod njega, kako smo počeli sretno živjeti zajedno i dan danas. Od tada sam obećao da ću podijeliti svoje dobre vijesti s ljubavnim igrama koje rade savršeno bez ikakvih nuspojava. Imam čvrstu namjeru da netko za koga znam da ima problema u vezi može pomoći takvoj osobi upućujući mu jedinu pravu i moćnu provjeru pravopisa koja mi je pomogla riješiti problem u braku. email:drapata4@gmail.com možete mu poslati email ako vam je potrebna pomoć u vašoj vezi možete ga kontaktirati na WhatsApp i Viber na ovaj broj: +1(425) 477-2744
ReplyDelete