Kako vrijeme odmiče sve više uočavam da ljudi sve manje dijele zajedničke vrijednosti, a sve više bezvrijednosti. To vidim kad pogledam zgradu OHR-a, zgradu Suda ili Muzeja. Sve su to objekti koji su za sve građane Bosne i Hercegovine simbol zajedničkih bezvrijednosti. Zgrada OHR-a kao simbol nemoći pred tim gordim srpskim zahtjevima, zgrada Suda kao simbol bezvrijednosti svega što je počinjeno u agresiji na BiH i zgrada zatvorenog Muzeja kao zajednička bezvrijednost, razvaljen “nevidljivim granatama” turbofolka, nemara i neinventivnosti rukovodstva, ali i “granatama” bezvrijednosti povijesti i nauke u očima političara. I već zamišljam zajedničke ekskurzije đaka iz RS-a, Distrikta Brčko i Federacije – ko kaže da nismo složni? Ali, prije nego što se to i desi trebamo se upitati: kako se bh. javnost okrenula bezvrijednostima i postala duhovno razroka? U čemu smo se to krčkali?
Potopljeni u crne vijesti s mrklim predviđanjima, zbunimo se kad čujemo lijepu vijest. Na političkim izborima sve veći broj građana zapravo je glasao protiv, a ne za neku političku opciju. Sve više je davan glas onim političkim opcijama koje manje preziru. Ukratko, postalo je svejedno “za koga jesi”, a važno “protiv koga si ovaj put”. Mnogo je razloga, a jedan od njih je taj što obećanja političara nadmašuju više nego skromne mogućnosti. Zato ih ljudi sad tretiraju kao hodajuće reklame za loš deterdžent za suđe, svjesni da je ipak voda najnužnija. A ta “voda” – to su znoj i suze ovog naroda u tijelima od nade.
Ostaje nam jedino da iznova gledamo zaplet kao u TV-noveli, gdje, u međusobnom nadmetanju, političari pravdaju svoje neuspjehe smetnjama, koje im prave “mrski suparnici”. Energiju za taj “sport” imaju samo oni koji svoje “ja” oblikuju mržnjom drugih. Pritom prizivaju totalitarizam i spominju novi Goli otok uz blesavu metodu: “nema ljudi – nema problema”. Kako očuvati porodicu u takvom okruženju? Kako objasniti djeci da su i znanje i zvanje vrijednosti koje niko ne može oteti niti ukrasti kao neku trgovačku robu? Kako ih uvjeriti da mogu imati stav i vrijednosti? Da ne treba imati zajedničke bezvrijednosti jer one nisu konstruktivne?
Sloboda protoka zlatnih ljudi
U nedavnoj vijesti vele da je, od ulaska u Evropsku uniju, nekoliko hiljada liječnika specijalista napustilo Mađarsku bježeći od niskih plaća i loših radnih uvjeta. Štaviše, zbog privredne krize broj zahtjeva za iseljenjem se povećava, te je u 2012. godini podneseno 1.600 zahtjeva za rad u inozemstvu. A naši političari kukaju jer, navodno, za školovanje jednog doktora medicine naša država utroši oko 200.000 KM, a onda stručnjaci odlaze u Njemačku. Da li bi trebali tražiti subvenciju od Republike Njemačke, jer ipak, oni ne ulažu u naše fakultete niti u srednje škole? Naravno, odgovor je negativan, jer niko ne može spriječiti ljude i robu da se slobodno kreću. Prisiljavati profesora klasične harmonike da svira u kafani i ne dopustiti mu da nastavi karijeru u Holandiji, bilo bi ravno zarobljavanju.
Nije mi drago što nemamo dovoljno jaku ekonomiju da plaćama zadržimo kvalitetan kadar. Jednostavno rečeno, nismo na nivou razvijenih ekonomija kakva je Švicarska. Razmišljam: ko zna koji novi Nikola Tesla odlazi iz ove države, sistemski uništene, pod parolom “Od svakog prema mogućnostima, svakome prema potrebama”. Razlog je jasan: ono što novi Tesla može zamisliti, ovdje se ne može ni eksperimentalno isprobati, a kamoli naći investitora koji će to proizvesti i donijeti profit, najprije sebi, a onda i društvu. Zato mu samo mogu poželjeti sretan put. No, nešto se ipak može promijeniti. Bar nas nekoliko. A to počinje osmatranjem naše stvarnosti, detektiranjem problema duhovne razrokosti, koje onda možemo početi rješavati. Riječ je o dva razroka duhovna oka. Onima koje ima i srce.
Prvo razroko oko
Čemu školovanje u “glupoj” Bosni? Da li se svi obrazuju s ciljem da se zaposle u budžetski “jakim” ili pak “državnim” firmama? Ljudi se ponašaju kao da je to nova vrsta lažnog plemstva i kvazielite, soj intelektualaca koji bi da budu tretirani onako kako su nekad uživali kraljevi proletarijata. Da bi podržali svoju želju za uhljebljenjem u državnoj firmi, moraju iskazivati prijezir i tretirati bezvrijednim svakog “kapitalistu”. Takvi, ne podržavaju poduzetništvo i strahuju od “privatizacije”. Sve poduzetnike tretiraju kao lopove ili kao nekog ko je makar malo ukrao. “Morao je. Ne može ovdje drukčije…” Takvim razmišljanjem zarobili su sebe pohlepom i zavišću. Logična posljedica ovakvog stava “obožavanja” državnih firmi oslikava se u radu političara. I baš kao da na tim foteljama počinje i završava smisao života, sa zadovoljstvom njeguju osjećaje obezvoljenosti, bespomoćnosti i ostavljenosti kod ovog jadnog naroda. Samo u takvoj atmosferi oni, kao lažni plemići, postaju za centimetar veći. Samo tako osjećaju smisao života posredstvom svoje kaste, putem mile funkcionerske pozicije. I gore u vatri zavisti za tuđom, privatnom nafakom svi zajedno.
Greška je sistemska: u nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu loši đaci prepisali su ekonomski model poslovanja iz socijalizma. Da, današnja BiH ponekad izgleda kao ona Socijalistička (SRBiH). Taj socijalistički sistem, koji je propao usljed pozajmljivanja novca od kapitalista, opstao je na pozajmljivanju. Ne znamo dokad će opstajati. Tranševska je borba za nove tranše iz MMF-a. Čini se da 95 posto ljudi u BiH hoće socijalizam. A njega nema bez novca kojeg ima samo kod međunarodnog privatnika znanog kao MMF.
Zato se, nažalost, kod naših političara, sve razlike ne svode na bavljenje ekonomskom politikom i na otvaranje tržišta. Ne, nego su sve razlike svedene na to ide li neko ide u džamiju ili ne, te da li je neko za “Tita” ili, pak, za “Aliju”! Narod se obreo u novom kapitalizmu, koji su naučili kvalitetno mrziti na časovima marksizma i čeka da država riješi posljedice mantrajući “ne mogu oni mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. To su naučili u prijašnjem obrazovnom sistemu,
oblikovani da mrze kapitalističku proizvodnju, a time i svjetsko tržište i ekonomski napredak do kojeg se može doći radom, redom, disciplinom i izvozom.
Eto, zbog toga me ne iznenađuje to što su ljudi, koji žele izaći iz “sive ekonomije”, isfrustrirani preglomaznim birokratskim aparatom i kompliciranošću prilikom pokretanja i obustavljanja rada. Radije će odseliti u Tursku i tamo krenuti ispočetka jer oni “imaju sistem”. Sistem koji naši ne znaju prepisati. Malo je reći da su “loši đaci”.
Drugo razroko oko – urbani fašizam
Da bismo imali jasniju sliku o tome šta je drugi izvor bezvrijednosti, treba se osvrnuti i na drugo oko. Ono koje se voli nazivati “nezavisnim intelektualcem”. A riječ je o urbanim fašistima koji žive od ljudskih prava. Lažno se zalažu za “građanštinu” i antifašizam, a, ustvari, žele reći komunizam. Propagiraju borbu protiv mrskih korporacija na kompjuterima koje su napravile te iste korporacije. U međuvremenu naručuju dječiju i svoju garderobu putem interneta. (O tempora, o mores!)
Ti urbani fašisti nam nastoje promijeniti viđenje stvarnosti: bogatstvo poistovjećuju s pljačkanjem, a siromaštvo s onim “biti opljačkan”. Ukratko, to su obožavatelji idola Država, koji “kao” strahuju da taj idol ne postane fašist koji će širiti mržnju prema drugima. Većina nisu fukara. Fukara se bori da opstane svojim radom. Većina su mamina čeda s viškom vremena i kompleksom buntovništva. (Bes)korisni idioti koji nikad neće dići revoluciju i otići u šumu, ali će nastaviti živjeti svoje zaštićene živote ovisne o budžetu. Eventualno će popuniti sve univerzitete, političke stranke/partije, katedre i medije te tako kreirati nove generacije blago modificiranih idiota sličnih sebi. I nastaviti pozajmljivati od MMF-a, jer sami ne umiju proizvesti.
Svojim “sljedbenicima” prodaju ideju ekonomske ravnopravnosti na svim meridijanima. Iako je, objektivno gledano, cijena rada i kvaliteta života različita od zemlje do zemlje. Zašto strani ulagači ne otvaraju radna mjesta u BiH? Mnogo je razloga, a jedan od njih je zato što je preskupo. Valja platiti lokalne moćnike, a valja dati plaću koja je kao u Njemačkoj. Ne daju političari visokim porezima i doprinosima da nas obesprave. Ne daju da “zarađuju” na nama. Međutim, treba znati da se ne proizvodi bez razloga iPhone i drugi kvalitetni (ali i manje kvalitetni) proizvodi u Kini. Da je svijet selo od 100 ljudi samo bi ih pet bilo iz Sjeverne Amerike, a 12 iz Evrope. Da, toliko je malo nas “bijelih”.
I kakva se to danas firma, u ovakvoj BiH, smatra uspješnom? Nažalost, najčešće budžetska. Njih je nekoliko. Neko bi rekao: administracija, struja i telefon. One su rastrgane među povremenim gubicima, slabim naplatama, borbi za fotelje i utjecaj. A opet, svi uposleni danonoćno drhte zbog straha od privatizacije i konkurencije. Sve je uronjeno u poseban “saft”: životi radnika koji su pod političkim (tj. glasačkim) pritiskom zbog očuvanja tih mjesta u slučaju privatizacije ili “racionalizacije” (čitaj: otpuštanja).
Za slobodu tržišta i školovanje
Kako onda očuvati porodicu? Prije svega sagledavanjem naše pozicije. A nalazimo se u razrokom društvu koje karakteriziraju razroki pogledi i pozivi u “moralnu ludnicu”. Poziva se na ljudskost ali bez religije (?), jer nas ona, navodno, dijeli i čini ekstremistima. Za cijenjenje svetih knjiga, ali protiv njihovog čitanja. Naprimjer, Kur’an treba biti na najvišem mjestu u kući (po mogućnosti na plafonu), a ne pred očima, jer su one zauzete televizijskim serijama a ne poukama o poslanicima. Zato su svi spremni samo za površnost. Zato što biti pobožan znači i imati stav, a sve to je preteško i prezahtjevno. Zato smo površni u svemu i imamo zajedničke bezvrijednosti.
Uzgojen je prijezir prema čestitosti, jer smo kao “principijelna” nacija preplašeni nasilnošću idealista. I većina je lijena i nedosljedna; niti su za pokornost Bogu niti za okretanje kipovima. Živio želudac! A pohlepni želudac bi da ima standard življenja “k’o u Švicarskoj”. Navodno, kako vjeruju, to će nam doći neko “izvana” i napraviti. Do tada šuti i nemoj imati stav niti vrijednosti. Nikad ne znaš šta će ti “novi” donijeti. Da se ne zamjeriš, jazuk je biti u zavadi. Trošiš se. Bit ćeš tretiran kao nečiji (š)pijun.
Kao da u bh. društvu autoritarno vlada nemušti dogovor: zajednička vrijednost je nemati vrijednosti nego bezvrijednosti. Važno je biti bljutav, bez stava, ukusa i mirisa. Kao obezličena masa na kojoj se ne vidi ništa i koja kao nikakva, bljutava, ne ugrožava manjine. Spremni za prilagođavanje kao sretne ovce, koje se ne mogu dogovoriti šta ne valja da se neko ne bi uvrijedio zbog nekakvog našeg stava. Zato oni na svaki stav reaguju uz hased-povike: “Šta će on meni pričat’, znam ga ja u glavu, kad je ovolišni bio.”
Svijetla tačka
Kao što me sve pomenuto ne raduje, nije mi drago što velik broj naših sugrađana žive od “plaće koja je zakasnila” do “plaće za koju ne znaju koliko će kasniti”. U takvom sistemu, teško je pronaći svijetlu tačku. Univerziteti su jedna od rijetkih, jer u njima i dalje rade vrijedni i ozbiljni ljudi. Oni su posljednji borci za to da Bosna i Hercegovina istinski ne bude u rangu zadnjih zaostalih država (zbog neobrazovanosti). Iako naši fakulteti na svjetskim rang-listama ne stoje baš najbolje, u mnogo smo goroj situaciji glede ekonomije.
Šta je rješenje? Boriti se za slobodno tržište, slobodno od korupcije, za očuvanje svoje baštine i vrijednosti. Izgrađivati hvalevrijedno i marljivo društvo, makar ta borba izgledala uzaludna. Jer na suprotnoj strani je očaj i naučno pravdanje depresijom i stresom. A prva pobjeda je savladati lekciju da život nije fer. Eto, tako se treba otrgnuti od ekonomske tuge i zajedničkih bezvrijednosti. Pljucnuti, bar u sebi, u pravcu bezvrijednosti.
Objavljeno u "Novo vrijeme"
No comments:
Post a Comment