Zašto vjerujemo da fakultetsko obrazovanje donosi bogatstvo ili bar neku sigurnost? Trebamo li se zapitati: zašto išta učiti? Zašto čitati? Taj maštovit pristup obrazovanju, kao nekakvom čarobnom eliksiru ili snu o tome da se prosječnost pa i glupost i zlo mogu iskorijeniti znanjem, postao je generator društvenog nezadovoljstva. Kažu da je neki mladi intelektualac susreo jednog estradnog “zvjezdana”. Mladi intelektualac bio je svjestan svoje učenosti, ali i uvrijeđen što ga je sudbina “počastila” nezaposlenošću i kokuzlukom. Zato je odmah na početku razgovora pokušao, prilično isfrustrirano, dovesti u pitanje inteligenciju estradnjaka pitanjem: “Jesi li ti u životu pročitao ijednu knjigu?” A ovaj je s osmijehom, izvadivši bunt novčanica i nekoliko puta ga blago njima “ošamarivši” odgovorio: “A jesi li ti čitao ovo (pljesnu ga buntom) i ovo (pljesnu ga buntom)?”
I zaista je imao pravo, jer ideja da sama načitanost osobe podrazumijeva i superiornost jednostavno nije moguća. Možeš govoriti da um caruje, a snaga klade valja, ali umnost se vidi i u sposobnosti poslovanja i pregovaranja. To važi i za politiku – nije moguće da državu uvijek vode najnačitanije i najsposobnije osobe. Carstva se uzdižu i padaju. S tom se činjenicom “umnim ljudima” valja pomiriti. Jednostavno, nafaka je razbacana neravnomjerno. Zašto onda vjerovati da fakultetsko obrazovanje donosi bogatstvo ili bar neku sigurnost? Možda zbog uvjerenja u faraonski logično pitanje: “Ako si pametan, zašto nisi bogat?”
Treba se zapitati: zašto onda išta učiti? Zašto čitati? “Daj Bože lijepe pameti”, kaže naš narod kad vidi nekog neodgojenog“faraončića” smatrajući ga budaletinom. Molba Bogu nije za povećanje IQ-a, nego za lijepo i pobožno ponašanje. Međutim, naši su obrazovani ljudi puni gnjeva jer nema posla. A onda počne i loše ponašanje.
Porijeklo noćne more
Rizično je odabrati put studiranja, ali onaj ko želi više uložiti u sebe nego, naprimjer, u kupovinu neke robe koju će preprodati, sam odabire svoj put. Kad konačno dobije diplomu, slijedi utrka i s obrazovanim i s neobrazovanim. Preuzimanje rizika nešto je što se u školama i na fakultetima ne uči. Problem nastaje sa snovima o “plemenitim porivima obrazovanja” koji živote intelektualaca pretvaraju u “praktičnu noćnu moru”. Smatraju da su “u misiji”. Taj maštovit pristup obrazovanju, kao nekakvom čarobnom eliksiru ili snu o tome da se prosječnost pa i glupost i zlo mogu iskorijeniti znanjem, postao je generator nezadovoljstva. Lažni san o tome da obrazovanje nema alternativu dugo je ponavljan i provlačen s obećanjem o prosperitetu koji nam donosi nauka. Da nije tako imamo primjer u Austriji, državi, koja je status jedne od najbogatijih zemalja svijeta postigla usprkos niskoj obrazovnoj strukturi stanovništva. Nasuprot njoj, u nekim se državama Evrope hiperprodukcija visokoobrazovanih pokazala strateškom pogreškom.
Usprkos tome, mi živimo u “vjerničkom” društvu koje opsjednuto vjeruje da je formalna obrazovanost nešto što daje smisao samom postojanju društva. Iz toga, navodno, proizlazi uvjerenje da obrazovani imaju nekakva veća “prava” na privilegije i sigurnost. Iz takvog “sve ili ništa” stava jedino se proširila lijenost i depresija obrazovanih. Oni su jednostavno uvrijeđeni što je društvo poput tržišta, pa bi najradije da ga promijene iz udobnosti svojih kancelarija i katedri. U tu svrhu sipaju komunistički otrov protiv svih privatnika koje nazivaju “kapitalistima”. To je čežnja za vlašću, da sebe ponovo uspostave kao nekakvo “proletersko plemstvo” koje otima od “lopova kapitalista” i uz tu otetu janjetinu čuva “tekovine revolucije”.
Obrazovanje kao lažna religija
Ako niko nije umro od gladi a ne živi kao pas, treba se zapitati: zbog čega se onda uopće obrazovati? Ima li smisla biti talentiran za jezike ili za fiziku? Kako je skrenuo pažnju dr. Šikić: “Jedna od glavnih svrha obrazovanja jeste da realiziramo naše potencijale i tako naše živote učinimo smislenijim i ispunjenijim, a naše međusobne odnose skladnijim.”
Zašto smo onda razočarani zbog toga što za kafanske bogataše više vrijednosti ima “zabava” s harmonikom, nego “spoznaja” klasične muzike na harmonici. Ti “pećinari s parama” apsolutno su zadovoljni svojom “zabavom”. Oni zabavom “spoznaju” da su nešto postigli u životu i to slave. Slave u svojim trenucima radosti, jednostavni. Ne žele se opterećavati nikakvom “naučnom spoznajom”. Na to imaju pravo. Uživaju u svojoj “pećini” jer je u međuvremenu uvedena struja, klima, voda, TV s mnoštvom prijenosa utakmica i internet. Hvala nauko! Doviđenja! Zbog toga se, o nauko, cijeniš, ali je glupo da te u zvijezde okivaju. Živjeli su ljudi bez svega spomenutog i prije. Doduše, ne ovoliko lahko…
Krug pritisaka
Svaki nas dan bombardiraju radosnim vijestima kako su otkrili da je utvrđeno, da su sprovedena istraživanja i kako “naučnici kažu da treba ovo ili ono”, ponašajući se poput donositelja “evanđelja” (grč. ευαγγέλιον euangelion dobra, radosna vijest, grč. evangelion, od eu-dobar + angelos-vjesnik; lat: evangelium). Ti rezultati istraživanja su sve manje rješenje problema, a sve više pseudopsalmi lažne vjere u evoluciju ljudskog roda, koja propagira da možemo evoluirati u nepogrešiva dugoročna bića. I šta s tom dugovječnošću? Idemo ali ne znamo kuda. U međuvremenu, dok ne otkrijemo – idemo. Eto nas, stižemo na krilima znanja, udovoljavajući zahtjevima “vjerovanja u nauku”.
Vjerovanja da sve treba biti “do zadnjeg atoma” naučno opravdano, obrazloženo i analizirano. A baš takav stav nauku je pretvorio u novu “crkvenu inkviziciju”. Onu koja je spremna ismijati i staviti na “medijsku lomaču” svakog ko ide nekim drug(ačij)im putem, makar se ispostavilo da je to Pravi put. Ta lažna vjera u evoluciju svega formirala je isfrustrirano društvo intelektualaca, svjesnih da te rezultate “evolucije” neće gledati za svog života. Stoga su se svi šutke okrenuli svojim osjeti(li)ma i egzistenciji.
Taj naučni i kvazipobožni imperativ savršenosti traži od nas da u svemu budemo u skladu s naučnim saznanjima. On je u sve uselio nesigurnost. Šta god da činimo, nad sve se nadvija pitanje, oštro kao Damoklov mač: “Je li je nauka rekla da je to dobro, ili da nije dobro?” Kreirana je društvena atmosfera puna pritisaka i pucanja, depresija, stresova zbog težnje za usklađivanjem s naučnim i evolucijskim savršenstvom po kojem bi živjeli bar 100 godina, i to u tolikoj mjeri da mi se ponekad čini kako čak i vjernici moraju opravdavati svoje odvajanje vremena za prakticiranje pobožnosti kao što su obavljanje molitve (namaza) ili posta mjeseca ramazana riječima “nauka je dokazala da je to zdravo”. I čini mi se da mladi upravo iz revolta idu, kao u zagrljaj prijatelju, svakom zlu. Raduju se svemu štetnom i buntovnom jer ih to oslobađa ovog “to moraš” pritiska. Da, zato čak idu i ka ahistorijskim i radikalnim idealističkim pokretima ili narkoticima.
Cinično je što, za razliku od buntovnih mladih, stariji odlaze na drugo, stručno mjesto da zatvore svoj krug pod pritiskom. Idu u novi krug frustriranosti: trče drugim naučnicima (prije svega farmaceutima) da dobiju neku tabletu koja će im olakšati život. Da uzmu pilule koje će im pružiti “osjećaj sreće” poput onih u televizijskim reklamama za omekšivače, sladolede i čokolade. “Osjećaj sreće”, ali ne i stvarni život. No, vele da je taj “osjećaj” bitan – na to nas stalno podsjećaju džambo-reklame, ikone “marketinške crkve”. Narkotički obećavaju svima čarobno djelovanje novih dostignuća, bili oni kreme za lice ili novi sok. “Osjećaj” je taj kojem se okreću ovisnici o nauci i oni učeni koji hode poput lažnih proroka.
Svrhovitost eksplozije znanja
“Ako nauka dokaže da protok vremena ubija život u nama, trebali bismo razmisliti kako da uništimo satove.” Takav stav potpunog svjedočenja (šehadeta) o isključivoj svrhovitosti svega pa i vremena, isključivo putem nauke, doveo nas je u ćorsokak. Naukom možemo opravdati čak i svoje hirove, a tako je u ljude unesen “dinamit” za imploziju (unutrašnju eksploziju). Jednostavno smo preplavljeni generacijama učenih a duhovno defektnih lažnih proroka koje niko ne želi slijediti u obećani “naučni raj”. Prisiljeni da ih slijede, ljudi se u znak protesta počinju odvajati jedni od drugih, a na kraju i sami od sebe. Uzrok je jednostavan: zvijezde smo teleskopima približili očima, ali smo tako odvojili srca od duhovnosti jer nisu tražene zvijezde, nego je neformalno potvrđivano odsustvo Boga u potrazi za planetom “Raj”, za kolonizacijom svemira. Zato se, na kraju, uvijek postavlja pitanje: treba li onda učiti? Dakako da treba! Ali ako nije “u ime Gospodara koji stvara”, pucanje je neizbježno…
Izreka “Ako si pametan, zašto nisi bogat?” lažna je mudrost, ali nekima je to životno načelo. Ta laž mnogima je smisao postojanja, a odatle i trka za finansijskom superiornošću uz faraonsku tvrdnju da “sam si sebe stvorio i carstvo svoje rukama tim”. Naprotiv, pozitivan smisao superiornosti je da omogući više sredstava za činjenje dobrih djela. Nažalost, čini se da ta namjera mnogima ne leži u srcu. Šta nam promiče? Odgovori na pitanja: šta je nekad bilo obrazovanje? Šta je značilo podržavati obrazovanost? A odgovor je: stati uz bok vakifima, kao onaj koji je lijepo odgojio djecu, podržavajući nauku i obrazovanje, putem onih koji su postali dio rješenja društvenih problema isključivo radi zadovoljstva Uzvišenog, a ne radi osvjetljavanja faraonove pećine.
Objavljeno u "Novo vrijeme"
No comments:
Post a Comment