Esej/kolumna: Zašto je izgorio bosanski san?

Izraz “američki san” oduvijek se koristio kako bi označio da svako u SAD-u može uspjeti u životu ako naporno radi, te da svako ima potencijal za sretan i uspješan život. Ovaj je san najčešće oslikavan prosječnim bračnim parom s dvoje dece na fakultetu, lijepom kućom s dvorištem u predgrađu, dva automobila, psom ili mačkom. Ali, šta znači izraz “bosanski san”? Kuća na četiri vode, neka vikendica u prirodi (more, rijeka, jezero), može i rezervni stan, ljeti ići na more, zimi na skijanje, automobil ili dva, žena, dvoje djece (kao s kakve reklame) i, naravno, stabilan izvor prihoda.

Bez rada ni u snu nema hajra

Za razliku od ideje “američkog sna” koja je ljude pokretala (i pokreće) da predano rade pri čemu se stabilan izvor prihoda vidi u privredi, u malom i srednjem poduzetništvu, “bosanski san” izvor prihoda vidi negdje drugo. Gdje? Odgovor sam nalazio na ulazima u robne kuće, u kojima su u izlozima visile liste “podobnih” firmi ili “onoga što ne može propasti”: zdravstvo, vlast, elektroprivreda i telekomi. Velike su to državne organizacije koje su u suštini monopolističke i nigdje na vidiku nemaju konkurenciju ili, u najmanju ruku, imaju izuzetno stabilnu poziciju na tržištu. Također, u njima ste kao stalni uposlenik sindikatom i zakonom zaštićeni “k’o međedi”, i ako niste potpun idiot, tu ćete dočekati i penziju i dobiti i onaj pozlaćeni sahat ili sliku, ako to zaista želite.

Da je takvo radno mjesto “zlatna koka” mogao je zaključiti i osnovac koji razmišlja o tome “šta će biti kad poraste”; osnovac kojeg su naučili da prezire poduzetništvo i poduzetnike nazivajući ih “krvopijama”. Ali da budemo iskreni, svako bi od nas volio za “malo para” dobiti “puno muzike”. Zato su mladi i bijesni “baždareni” (malo je reći odgojeni) tako da vide gdje bi bilo najbolje raditi: tamo gdje su velike i stabilne plaće, gdje se može strelovito napredovati i gdje je smješteno najviše “moći”. Tamo gdje su vrijedna poznanstva kojima se “prolazak autom kroz crveno može pretvoriti u prolazak kroz zeleno”. Tamo gdje se najviše ideološki pljuje po privatnicima nazivajući ih “pohlepnim kapitalistima” pa i neoliberalima. To su mjesta na kojima je preživjelo bratstvo socijalizma. Pogađate li koje su to zgrade? Zgrade u kojima stanuje vlast: ministarstvo, općina, skupština!

Nedostižnost te “kaste” ili “klase” koja izgleda poput igrača u kolu na svadbi i u kojoj se režimi i koalicije smjenjuju poput pjesama, a koloplete nikog ne puštaju u to kolo – eto, to je prouzrokovalo dodatni bijes. Bijes i mladih i starih i svih onih koji su postali siti “reality showa” u koje ih niko nikad neće pozvati da se obogate preko noći i kombinacije lota koje nikad neće pogoditi.

Stradanje kao poruka

Stoljećima je isto: kad bi neki putnik namjernik prilazio gradu, prvi prizor bi ga obavještavao o kakvom je mjestu riječ. To su bile zidine, palače, minareti, katedrale, sahat-kule. One su predstavljale najviše tačke ekonomskog grafikona na pejzažu koji se prostirao pred njim. Izdaleka je mogao vidjeti koliko se tu radi i ima li potrebe graditi, pa makar na vrhu bilo šerefe minareta ili crkveno zvono. Prema tome bi se opredijelio hoće li prići ili zaobići. Ugledavši Sarajevo ostao bi impresioniran tornjem, ali i razočaran time što ne vrvi od “biznisa”. Kad je riječ o Tuzli, situacija je malo drukčija.

Prije trideset godina najdominantnija poslovna zgrada u Tuzli je bila zgrada privrednog giganta solno-hemijskog kombinata “SODASO’’ koji je osnovan 1969. godine integracijom Rudnika soli i solane Tuzla i Fabrike sode Lukavac. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu zgrada “SODASO” (danas je to firma “SODASO holding d.d. u stečaju Tuzla”) postala je poznata kao “zgrada ministarstva” i možda je to prava paradigma sudbine privrednih giganata. Paradigmatičnost vidim u ovom: niko mi nije mogao dati podatak u čijem je vlasništvu – federalnom ili se iznajmljuje? Posljednja vijest o njenom vlasništvu je iz 2009. godine i kaže da sudski sporovi oko vlasništva nad njom još nisu završeni te da je suvlasnik zgrade bila Fabrika soli Tuzla. Zvuči kao priča o obespravljivanju koja se dugo rješava na sudu. Simptomatično?

No, zar je radnicima raznih uništenih, isječenih i u staro željezo prodatih fabrika to više bilo važno? Ona je za njih simbolizirala isključivo vlast. Zato je bilo sasvim logično da se poruka jednom morala iskazati – bar na tom simbolu. Pred njom su mogli mirno protestirati i zviždati godinama, ali tek kad je provalio bijes, makar ga izazvali provokatori ili isfrustrirani radnici, tek tad su se vlasti ozbiljno zabrinule za svoje zdravlje i shvatile da protesti ipak mogu imati posljedice. Ko zna, no, vrlo je vjerovatno da je neko napustivši zgradu pod opsadom zavikao: “Pusti prijestolje/fotelju, spašavaj glavu!” Danas je gledam i shvatam da ona za mene predstavlja izgorjeli stari socijalistički “bosanski san”.

Izgorjeli san o radnom mjestu

Nekad je ta zgrada predstavljala “hljeb bez motike”, mjesto gdje se finansijski može doseći taj socijalistički “bosanski san”. Postati kreditno sposoban (sve na rate), a time neovisan o žirantima koje si u međuvremenu mogao i zavaliti a “štelom” i utjecajem se zaštiti. I svi znaju: da bi se smjestili na tu poziciju, bila vam je potrebna posebna vrsta “sreće”. Da “srećom” znate neke ljude, da ste “srećom” član neke partije, da “srećom” imate neku diplomu i da ne nabrajam dalje.

A radnici? Ako ne mogu linčovati one koji su “imali sreće” ali ne i pameti i sposobnosti da spase firme, onda im mogu rahat zapaliti/linčovati radna mjesta. Pošto sud ne radi svoj posao kako treba i dopušta nepravdu, bio je red da i njemu pošalju poruku. U tome je simbolika kamenovanja zgrade Suda u Tuzli. Po nekim proračunima, Općina Tuzla ima triput više uposlenih nego što bi trebala imati u odnosu na broj građana. A u Mostaru se zbilo simbolično paljenje stranačkih sjedišta kao da su sjedišta mafijaških familija, od kojih svaka ima svoju zonu interesa. Tako su izgorjela sanjana radna mjesta. Ona iz tranzicijskog bosanskog sna koji je izvršio tranziciju u noćnu moru.

Šta sanjati dalje?

Šta će sutra biti “bosanski san”? Biti kreditno nezadužen? Raditi i proizvoditi čestito u bilo kojem sektoru osim u politici. Prestati sanjati da je “biti političar” isto što i biti “u zemlji dembeliji”. Hoće li Bošnjaci prihvatiti ulogu glupana iz viceva koji su usto i lijeni? Jasno mi je da je socijalistički sistem upravo pomoću tih velikih firmi uspavao ljude.

Sad su se oni probudili. Shvatili su da nikad neće “Amerika i Engleska biti zemlja proleterska”. Da su tajkuni pokrali firme. Da niko zbog krađe nije “visio” i da zadugo niko neće ni sedam dana ležati u zatvoru. Shvataju, ipak, da i oni mogu zajedno s državom propasti uz pjesmu o “nestanku BiH” koju Dodik trubi. Zato se rješenje traži na sve strane, a neko ga vidi i u intervenciji stranih trupa. Bile one austrougarske (povodom stogodišnjice Prvog svjetskog rata), Evropske unije ili Njemačke – svejedno. Samo neka neko dođe i riješi probleme. Mogu i vanzemaljci. Oni bi možda bili najobjektivniji. A ta čežnja za rješenjem izvana koja je mentalno veličanje kolonijalnog i podaničkog sistema digla u ravan “težnje za savršenstvom” najbolje je opisana u izjavi koja se pripisuje liku Pupana Oždrljića: “Skont’o sam kako riješiti krizu u Bosni i Hercegovini: izazovemo Njemačku na rat, i čim oni uzmu puške, mi se odmah predamo, oni nas uzmu i mi postanemo Njemačka.”

Možda bi stvarno trebala doći neka nova imperija, neko novo carstvo pa da nam kaže: “Selimo vas u Njemačku, a ovo ćemo naseliti Kinezima jer vi ne obrađujete vlastitu zemlju, ne umijete pokrenuti vlastiti biznis, usto imate i veliku dozu prijezira vlastitog naroda smatrajući ga glupim.” Zar nije sramota izaći na ulicu sa sloganom “Gladni smo”, a imamo 2,25 miliona hektara obradive površine, od čega se obrađuje samo oko 25 posto. Zašto onda 65 posto hrane uvozimo? Poznati smo po kvalitetnim vodama, a ipak minimum flaširane vode koju godišnje popijemo iznosi 15 miliona konvertibilnih maraka. I onda nam je kriv neko drugi!? Ili svoj “bosanski san” tek moramo otkriti među žuljevima?

Objavljeno u "Novo vrijeme"