Esej/kolumna: Biti "zviždač" u Bosni i Hercegovini

Svi znamo koliku je popularnost i globalnu podršku dobio Edward Snowden time što je “zviznuo” svijetu da ga Sjedinjene Američke Države špijuniraju. A zapita li se iko zašto nema nikakvog zviždanja u Bosni i Hercegovini, u državnim firmama? Ne mislim na SIPA-u, nego isključivo na državne firme (pa i one koje su privatizirane). Na firme koje se bave proizvodnjom drveta, deterdženata, obuće, ali i livnice koje proizvode različite metalne odlivke, a eto, neke su u Tuzli. Je li se u tim firmama desilo štogod za prijaviti? Neka krađa, lopovluk, “zavrtanje”, nesavjesno poslovanje ili nestručnost s posljedicama po poslovanje?

Lagat ćemo ako kažemo da se “zviždalo” išta osim muzičkih melodija dok se iz firmi kralo. Ništa “zovi policiju” – svi su dobri, svi su uvezani. Ama gdje ćeš “drotove” zvati da kvariš sijelo? Naravno, nisu svi krali, ali neki nisu radili ništa. A za uspjeh zla dovoljna je šutnja dobrih. Posebno onih koji ionako ništa ne rade, pa se boje da ne ostanu bez takvog posla.

Da, u “onom sistemu” neki su zapošljavani tek da ne budu nezaposleni, i radili su vrlo, vrlo malo; štaviše, to je bilo idealno radno mjesto. Odatle i prestanak grižnje savjesti kad se o lopovluku ispriča suprugu ili supruzi po dolasku kući, a oni odgovore: “A zašto bi ti prijavljivao/la? Valja nam djecu othraniti, a niko ne voli previše poštene. Dobar i budala – dva brata. K’o da će te za to neko nagraditi?” I to jest istina, što smo vidjeli iz primjera Edwarda Snowdena koji se potucao po aerodromima i Rusiju molio za milost, ali i Juliana Assangea koji truhne u Ambasadi Ekvadora. Pa ko bi, onda, izigravao poštenjačinu?

Zato je bila popularna uzrečica: “Nije niko lud da siječe granu na kojoj sjedi”. Gdje ćeš bolan drugove izdati? Samo što drugovi, “jarani” nisu primijetili da taj drugarski lopovluk jeste “turpijanje grane na kojoj svi sjede”. Pucanje je neminovno. To bi bila i kratka definicija socijalističke, dogovorne ekonomije i krimogenog mentaliteta koji je ona “odgojila”. Šta god da proizvedeš neko će ili kupiti ili će biti bačeno. Zato propadni slobodno, bez straha – oturpijat ćemo budžet, nadokadit će se gubici, pa hajd’ sve nanovo. Kao da je to vježba iz primijenjene ekonomije podržane štancanjem novca. Kao kad igraš društvenu igru “Monopol”.

Otvorilo mi oči

Kad sam prijatelja koji rukovodi jednom “sestrinskom” kompanijom iz Evropske unije (koja radi i u Tuzli) upitao zapošljavaju li naše starije radnike, blago se namrštio i prokomentirao kako je “starijim ljudima teško mijenjati navike”. Zapravo, bilo mi je jasnije kad mi se drugom prilikom taj prijatelj žalio kako s lokalnom livnicom nije mogao uspostaviti saradnju unatoč želji i volji da “našima” dadne posao. Jednostavno, nisu bili u stanju izliti naručeni dio (element) po neophodnim standardima – tehnologija im je zastarjela i bilo je baš aljkavo urađeno. O cijeni koja je skuplja od inozemne konkurencije nije bilo riječi. Nažalost, i tu su dobru volju uništili nemarom. “Robu” su im vratili i naručili od nekog drugog iz “bijelog” svijeta. Pitanje za vas glasi: kupujete li voće kod komšije makar ono bilo truhlo? Subvencionirate li komšijin granap jer nije ostvario profit? Je li, ama baš uvijek, za sve kriva privatizacija?

U drugom slučaju o nezviždanju pričaju mi kako je jedan bh. privrednik odlučio kupiti domaću fabriku deterdženta pa uložio više od 10 miliona konvertibilnih maraka. “Prokleti kapitalist, ima on para”, govorili su radnici dok su turpijali granu na kojoj sjede. Glavni zgoditak bio je kad bi u pogon bili dostavljeni mirisni aditivi koji se dodaju u deterdžent za veš – te vrećice s ukradenim mirisima stavili bi pod presu i smanili na veličinu sapuna. Punili su “šlauf” oko svog struka i iznosili pored osiguranja koje ih je pregledalo ali nije skidalo do potkošulje. Potom su te mirise prodavali na crnom tržištu, možda i konkurenciji, a dodavali sodu umjesto aditiva. Zbog toga bi kupci u BiH, nakon lošeg pranja i bijelih štrafti na vešu, odustajali od domaćeg uz konstataciju: “Spališe mi odjeću, sve sama soda.” Radnici,  navodno, nisu krivi za propast proizvodnje. Kriv je neoliberalizam i pohlepni kapitalist. Uvijek.

U trećem slučaju propala je profitabilna drvoprerađivačka kompanija za koju se svi čude kako je mogla propasti “kad joj je odlično išlo”. Odgovor bi trebalo potražiti u vikendicama na obalama rijeke Krivaje i širom Tuzlanskog kantona. “Zviždači” su zviždali pjesmice i pretvarali se da ne vide, a poneko, iz kruga fabrike, iznio je kubik lijepo obrađenog drveta, neko dva, neko za brodski pod, neko farbu, neko ljepilo, neko iz pogona kilogram šarafa uz obrazloženje: “Tako ti je to druže kad se pravi kuća – šarafa uvijek zatreba.” A pošto su šarafi državni, to niko neće osjetiti. Ima država i šarafa i šume koliko god poželiš! Radi livnica!

Svi oni su uvijek imali opravdanja poznata kao “svi kradu”, ili “otkud bilo kome poštenom tolike pare da kupi fabriku?” “Crveni robinhudovi” uvijek su saglasni da “lopova” treba pokrasti, ne mareći što je fabrika kupljena ne baš povoljnim kreditom. Njima je neko za vrijeme SFRJ objasnio da je njihova fabrika prevelika da bi mogla propasti i da su “jaka leđa u države”. I ovaj put će ona sve spasiti iz ruku “pohlepnog kapitaliste”. I to iz budžeta koji pune porezima iz moje plaće i iz plaća i doprinosa koje daju “pohlepni kapitalisti”.

Poštovani čitaoci

Neću vas više zamarati navođenjem detalja iz mnogih primjera – od tjeranja mušterija “zavaljivanjem” cijene do sitnog “hapanja” tipa “koji kilogram ljepila” iz tvornice obuće. Naši stari pamte kako se na kraju pauze za doručak masnoća od bureka s ruku lijepo – brisala. I to najfinijim papirom za kucanje na pisaćoj mašini, onim finim tankim stranicama između kojih se može staviti nekoliko indigo-papira da se ne prekucava nekoliko puta. Bila su to lijepa vremena. Nažalost, ovo “krčmljenje u krčmi” nije se zaustavilo u glavama mnogih, a trebalo bi.

Održavanje “u životu” firmi koje su dobre samo u proizvodnji gubitaka – to ima samo u BiH i to je ono što za početak ne želim. Da, ja ne želim da neko “mlati gloginje” mojim parama da bi kupio socijalni mir, pa makar to bilo iz dodatnih pet posto poreza na plaću koju debelo oporezuju. To je nagrađivanje neproduktivnosti i zaranjanje u živo blato. Nažalost, mi smo po mentalitetu i dalje u socijalizmu. Naša mila BiH nikad istinski nije izvršila tranziciju iz socijalizma u slobodno tržište. Glavama u socijalizmu, a…

Lijepo je skrenuo pažnju jedan moj prijatelj. Sigurno se svi sjećaju kako su u školi bili radosni kad bi im rekli da se “ništa neće raditi na času” i kako su pred njima stariji hvalili nekog da se zaposlio i da mu je “pravo dobro” jer “ništa ne radi, a ide plaća, ide staž, sve!” Tako je i danas – sve je manje firmi koje proizvode “ništa”, kao u skeču starih nadrealista, no, još ih ima i država ih spašava. Želim im što bržu propast, a vjerovatno ćete poželjeti i vi ako odgovorite na pitanje: da imate baštu, biste li zaposlili nekog da “ništa ne radi”, da ne okopava jer su vam ljudi iz partije rekli da ga (ili nju) morate zaposliti?

Ako je vaš odgovor “ne!”, onda u vama čuči okrutni kapitalist koji je kriv za raspad SFRJ i “dogovorne” ekonomije. To nas dovodi na početno pitanje: je li se kod nas desilo štogod za prijaviti, za “zazviždati?” Možda kakva krađa, lopovluk, “zavrtanje?” Malo je reći da jeste! Jedna je država hrlila raspadu zbog grcanja u dugovima prouzrokovanim “nezviždanjem” i ona se zvala SFRJ. Zato se nadam da ćemo se riješiti krimogenog socijalističkog mentaliteta i izvući nešto iz poslovice “zajednica – gola zadnjica.” Ili kupovati od komšije natruhle jabuke po cijeni novih.

Objavljeno u "Novo vrijeme"