DREDD - Kadija DREDD te tuži – kadija ti sudi

Stripovski junak Sudac Dredd kreacija je škotskog stripautora Johna Wagnera iz 1977, kadaje kultura je bila puna fantazija o “Prljavim Harryjima” koji uzimaju pravdu u ruke izvan neučinkovitog sistema. Takav je bio i Dredd, futuristički policajcu s kacigom na glavi u futurističkom megalopolisu kojim vlada nasilje i droga. Nema potrebe da se privode oni koji su krivi. Kadija Dredd ih tuži – on im i presudi. Što se tiče onih koji počine manji prekršaj – i njima presudi, ali očito je da oni, većinu filma, nisu prioritet. Tek im se priprijeti.

Inače, Judge Dredd prvu je filmsku adaptaciju dobio sredinom devedesetih, u filmu “Judge Dredd” Dannyja Cannona sa Sylvesterom Stalloneom, i doživio je fijasko. Od tada je Dredd imao status zaboravljenog strip heroja, dok ga se nije sjetio škotski producent Andrew MacDonald koji je naručio scenarij od brit-lit pisca Alexa Garlanda (“Žal”).

Garland, MacDonald i režiser Pete Travis uočili su da je predodžba dekadentnog megalopolisa danas ponajprije vezana uz Treći svijet, pa su i poslali poruku snimajući film u Capetownu koji u filmu vrlo vjerno “glumi” bezdušni, siromašni, u bijedu ogrezli Megacity One. Priča je jednostavn - “Dredd” se odigrava u 22. stoljeću, kada je civilizacija gotovo uništena zagađenjem i radioaktivnošću: nema vlade ni države, preostali su samo megapolisi u kojima su jedina vlast tzv. suci: oni su pred nemogućom misijom, jer se dnevno počini 17.000 zločina, a kazni ih se samo 6 posto. Sudac Dredd (Karl Urban) odlazi u rutinsku ophodnju u pratnji stažistice ( Olivia Thirlby) koja ma vidovnjačke sposobnosti. Na rutinsku dojavu ulaze u mega-soliter od 200 spratova (mini grad) koji unutar sebe ima bolnice, škole, kina, a zapravo je najsiromašniji slum. Zgradom vlada narkomafija sa gazdaricom Ma-Ma (Lena Headey) na čelu, okrutna gangsterka i bivša prostitutka koja ne preže ni od čega. Kad Dredd uhapsi svjedoka, Ma-Ma hermetički zatvori neboder, a ono što slijedi je kombinacija“Umri muški” i “Pobješnjelog Maxa”.

Ono što ovaj film izdvaja od ostalih pucačina, koje sam gledao u posljednje vrijeme, je izvrsna kamera i scene usporenih subjektivnih kadrova likova pod utjecajem halucinogene droge Slo-Mo. Za njihov superioran izgled „kriv“ je kultni britanski snimatelj Anthonyja Doda Mantlea - čovjeka koji je stvorio vizuelni stil danske Dogme.  

Ljubtelje filmske umjetnosti će obradovati to što su britanci odlučili napraviti Dredda kako ga američki studio nikad ne bi zbog pitanja rejtinga. Svjesno su digli ruke od računanja na široku tinejdžersku publiku i snimili surovo nasilan film. Ostavili su Dreddu kacigu na glavi cijeli film, što se pokazalo kao izvrstan potez. Glumcu Urbanu vidimo jedino bradu i to je dovoljno. On predstavlja zakon pa nema potrebe da gledamo da li je „obrazli“. Treće, nisu se prezali suočiti s političkim kontroverzama predloška i zbog toga ovaj film i jeste dobar jer ukazuje na ono kakvim bi svijet mogao postati ukoliko se dopusti da propadne na ljudskim pravima koje imaju i oni koji se ne ponašaju kao ljudi – najveći kriminalci i ubice.

Ocjena 8/10

Preporuka: Pogledati.