Oduvijek je sloboda medija bila upitna, posebno zato što oni sami sebe vole nazivati nezavisni ("ko o čemu - vojnik o odsluženju..."). A to je termin koji su skovali devedesetih u UK, kako bi se privatne TV stanice nečim dičile i ukazale da ne o/vise o državi, tj. da nisu režimski. Danas je to, u najmanju ruku, komično tvrditi. Zna se ko šta čita i zašto. Tek se proviri u komšijino/susjedovo dvorište da se vidi da se nije desio kakav dramatičan obrat. Ljudi su oduvijek vjerovali u čuda i zato samo nastave da se čude, tj. da borave u nevjerici kada shvate da islambosna.com recimo ne piše kao depo.ba i obratno.
Sami mediji bivaju ucijenjeni od oglašivača do političara, a i oni njih ucjenjuju kada se nađu u prilici, odn. kada procijene da to dugoročno ne donosi profit (čitaj: počeće rat). A strane su uglavnom podijeljene. Mediji su tek resursi. Topovi. Nije lijepo kad puknu tamo odakle su puca. Svi su točkići od strukture/političara preko medija do poslovnih subjekata poredane u jedan lijep urobor (vidi:http://en.wikipedia.org/wiki/Ouroboros). PR tu funckioniše tek kao svojevrstan "software" ili amortizer. Inače, situacija sa medijima nigdje nije bitno drugačija. Osim u Mađarskoj. Tamo je katastrofalna.
Strukture se "kao" ne miješaju medijima u rad, a mediji političare "kao" ne deru, nego su istinoljubivi i pravedni (he-man, batman, djeda mraz itd). Zbog nepovoljnog pisanja firme "kao" ne povlače reklame. Neki mediji "kao" ne ucjenjuju da će objaviti neprijatne podatke o firmama i tako to sve ide u uroborni krug.
Ono što je meni interesantno je kako su se mediji promijenili u doba znano kao a.g. (after google), pa je nakon blogova, koji igraju značajnu ulogu, došlo do ponude svim građanima kroz saradnju u stilu i-Report CNN.com (vidiš nešto pa pošalješ na CNN i oni to iskoriste), pa do pojave kutka za "dojavljivače" odn. "zviždače", što je - evo, novi trend.
Tako se u vijesti kaže:
"New York Times razmišlja o uvođenju sustava koji bi omogućio leakersima objavljivanje povjerljivih dokumenata ili informacija direktno u novine, potpuno anonimno. Ovaj potez očiti je odgovor na popularnost Wikileaksa i Juliana Assangea. Postavlja se pitanje je li ovo početak novog trenda u novinarstvu, te hoće li većina velikih novina imati "kutak za dojavljivače"?"
Danas, više nego ikada ranije, pitanje transparentnosti u poslovanju, te ugovora za uposlene postaju sve interesantniji.
Oni koji su čitali "Online Public Relations" znaju nešto više o tome.
Vidjećemo na šta će to izaći.
Za sada NY Times razmišlja.
Mada to "razmišljanje" nije ništa novo.
Kao ni dojavljivanje i neobjavljivanje podataka, pa i čitavih tekstova.
Nisam jednom - nego više puta čuo da mediji recimo neće da objave tekst nekog autora jer su, hajde recimo neki "afrikanci" rekli dotičnom mediju da "to ne bi bilo baš lijepo".
Štagod to "nije ti to lijepo" značilo.
p.s.
Pitanje je kad če početi curiti laži koje će dovesti do napada na Kinu, Južnu Koreju ili Izraela na Iran.
Poenta:
kada vijesti o stvarnosti ne dolikuju izgledu stvarnosti, ljudi počinju vjerovati u glasine
No comments:
Post a Comment