Etika i PR: ZAŠTO SVIJETLITI?

Da li ste znali da je švedska IKEA - humanitarna organizacija? E, pa pravno gledajući, ako imate nešto od nje, kupili ste zapravo nešto od humanitarne organizacije(!?). Naime, priča o "humanosti" ili humanosti počinje 1943. kada je Ingvar Kamprad osnovao IKEA-u u Almhultu  kad je imao samo 17 godina. Prema nekim procjenama, danas je među desetak najbogatijih ljudi na svijetu, a na MentalFlossu pojašnjavaju zašto je teško procijeniti njegovu ukupnu imovinu. Eh, u tom grmu leži zec - 1982. vlasništvo multinacionalne kompanije prebačeno je na novoosnovanu nizozemsku humanitarnu fundaciju Stichting Ingka koja upravlja prodajom preko kćerinske kompanije. S prihodom od 36 milijardi dolara u 2006., fundacija je vjerojatno najveća humanitarna organizacija na svijetu, s proklamiranim ciljem "promoviranja i podržavanja inovacija u području arhitekture i dizajna" (tako se zove ono kad se baviš dizajniranjem raznog namještaja. To je aktivnost koju treba humanitarno podržati). Nije jasno koliko novca odlazi u humanitarne svrhe, a cijela nejasna vlasnička struktura je smišljena kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Zbog toga se sasvim logičnim nameće pitanje - "isplati li se biti moralno poduzeće?" ako jedna ovakva korporacija vara sve svojim statusom?

Poslovni je donio intervju sa Kristijanom Krkačem, profesorom filozofije i poslovne etike, koji objašnjava odnos društveno odgovornog poslovanja i profita. U nekim je tvrtkama jedina društvena odgovornost stvaranje profita vlasnicima, dakle bez ikake odgovornosti prema društvu ili okolišu, dok druge tvrtke ostvaruju "popratnu moralnost" orijentiranjem na dugoročno stvaranje vrijednosti i usklađivanjem prema interesima svojih dionika. Biti moralan u prvom slučaju znači biti neprofitabilan, a biti nemoralan u drugom slučaju znači izgubiti dio profita. U Hrvatskoj praksi pak slučajevi poput Karlovačke pivovare ili Rockwoola pokazuju da neodgovorno djelovanje nimalo ne utječe na status tih tvrtki. 
Meni se čini da je mali broj firmi može sebi priuštiti dugoročno kreiranje imidža preko društveno odgovornih akcija, a sa druge strane mnogi i nemaju interesa zbog itekako uhodanog kruga potrošača i veza uspostavljenih sa feudalcima/monopolistima, tako da čak i neodgovorno ponašanje tih firmi ne može negativno uticati na prodaju jer potrošači znaju da i te firme hrane porodice. Dva primjera: koliko god Mittal napravio ekoloških nezgoda ili trovanja radnika - željezo ide na svjetsko tržište, a loš imidž Mittala u BiH ne igra nikakvu važnost na globalnom planu. Drugi primjer je Kent, turski proizvođač keksova koji je otvorio u BiH tvornicu. Nakon jednog ekscesa u kojem je radnik bio "totalno donji", tretiran robovski doveo sam se u dilemu: da li kupiti ili ne kupiti taj keks? Ipak, svaki radnik te firme hrani jednu porodicu.
Dilema nije lažna, ali čini se da je društvena odgovornost - luksuz koji sebi razvijene zemlje moraju priuštiti da bi promijenili imidž truhlih buržuja. Nije da u BiH nema buržuja, nego jednostavno sudstvo je to koje je zbog svoje sporosti, neefikasnosti i sveprisutne korupcije (ovdje biti korumpiran znači da nečemu vrijediš) potpuno devalviralo smisao negativnog imidža po sistemu "moćniji si i pažnje vrijedan što si nedodirljiviji". Ili da se jednostavnije izrazim pitanjem - kad je sve crno, zašto da svijetlim?
Pokušajte dati neki odgovor...
A evo i kakav je stav posjetilaca ovog bloga o jednom obliku društvenoodgovorne akcije