Esej/kolumna: Punjenje budžeta na holandski način

Težak je život kad ti “zlatno tele” zvano država ne daje mlijeko. A ne daje jer je previše usta na budžetskom “vimenu”. Zato treba izmisliti nove modele punjenja budžeta-krave. Protesti su donijeli kreativnost. S obzirom na to da nam je kukanje postao nacionalni sport, uopće ne iznenađuje što se na demonstracijama građana Sarajeva prekoputa zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine mogao čuti i prijedlog da treba “legalizirati marihuanu, jer od pšenice, zobi, ječma i kukuruza hajra nema”. Bravo! Eto načina da navedemo mlade ljude da se bave poljoprivredom. Da mladi budu ponosni što su seljaci. Da selo postane “in”. Da selo nečim snabdijeva urbani svijet. Kakva šljiva za rakiju – na rakiji je slab ROI (povrat uloženih sredstava). Eto, tako ćemo privući i turiste!

Seljačka marihuana

Eh, sad – zakoni su čudna stvar! Kako pitanje korištenja konoplje nije jedinstveno regulirano u Evropskoj uniji, mediji u regiji prenose da bi se industrijska konoplja u Hrvatskoj uskoro mogla početi uzgajati u zakonskim okvirima liberalnijim od postojećih. Naime, u Hrvatskoj su Agenciju za investicije i konkurentnost ovih dana posjetili danski investitori, zainteresirani za 200 hektara kooperantske proizvodnje industrijske konoplje. I odmah su otišli i korak dalje te “zaprijetili” da će ideju prebaciti u Srbiju ako ona uredi fleksibilnije zakone.

Naime, njima je neprihvatljivo proizvoditi biljku čiju će stabljiku morati baciti umjesto da je koriste kao sirovinu za više od 25.000 različitih tekstilnih proizvoda – obuću, užad, papir, građevinski materijal, pa i proizvodnju biodizela. No, medicinska marihuana do daljnjeg ostaje na listi zabranjenih supstanci, a time njeni zagovornici nisu zadovoljni. A čini se da su upravo oni najviše zainteresirani za donošenje tih zakona u svojim državama. Pa eto, koja god politička opcija u BiH zagarantira da će se boriti za legaliziranje medicinske i industrijske marihuane, vrlo je vjerovatno da će imati i ulaganja iz Danske ili neke druge zemlje, a beli i glasove svih koji rado slušaju promotivne pjesme o marihuani koje izvodi “Dubioza kolektiv”. A možda će im ovi zasvirati i na predizbornom skupu.

Ima taj prijedlog i praktične strane po sigurnost učesnika u saobraćaju. Mogli bi na svakoj raskrsnici postaviti tim interventnih medicinskih tehničara psihijatrijskog smjera (ne postoji, ali uvest ćemo prekvalifikaciju). Ti interventni medicinski tehničari bi nuđenjem džointa smirivali bijesne vozače na raskrsnicama. Možda bi se i samim nuđenjem smirili. Kao država, imamo opravdanje PTSP-om mnogih građana a na osnovu događaja iz perioda 1992-1995, tako da se EU neće buniti. I tako nam još samo fali “trava” da se “razveselimo”. Da ne budemo više “tamni” nego “veseli vilajet”. Zbogom nadrealisti!

Javna kultura za javne kuće

U Holandiji su legalne i javne kuće. Mi smo stepen ispod. Čekamo inicijativu plenuma ili nevladinog sektora na holandski način. Red je da evoluiramo i dobijemo razlog da ne govorimo više “đe ja to živim”. S obzirom na to da je kod nas, zahvaljujući “slobodi izbora”, “različitosti ukusa” i “modi”, nezvanično legalizirana striptiz-kultura koju promoviraju turbo-folk pjevači. To je “mainstream” – glavni tok poimanja pristojnog. Pojam seksipilnosti zamijenio je pojam ljepote.

Zato bi plenumskim magovima valjalo razmisliti o tome da upute prijedlog o registriranju prostitucije kao samostalne djelatnosti, što bi u javnosti moglo donijeti dvostruku korist. Punio bi se PDV, a i mnoge bi žene možda dobile neku ideju o tome šta znači biti pristojno obučen. Ovako, kad izađeš u grad, ne možeš nikad biti siguran je li neka od uposlenih u javnim kućama pošla na “kafe-pauzu” ili je riječ o posljednjem “urliku” mode.

Također, optužba da je neka žena prostituka izgubit će na smislu ako se uputi ikNekad su se s pivama okupljali oko granapa, a danas su okupirali ulice, parkove, šetališta. Ova kvazihipijevska ideologija, čiji sljedbenici izbjegavaju napustiti atmosferu depresivne palanke nad kojom se ohole uz moto “đe ja, brate, živim”, konačno bi trebala dobiti “glavu i rep” da znamo s čim imamo posla. Ti “antivojnici” su nevjerovatni u glumi veličine i u pozerstvu, poput nekakvih feleričnih plemića asfalta i urbane gerile koja je za jednakost makar to značilo isto što i siromaštvoome osim upravi za indirektno oporezivanje. Fiskalni račun uvijek treba izdati. Ako ne izda, onda tužakaj – ali na pravom mjestu – da radi “nacrno”.

Konačno bismo sve “ružičaste” televizijske kanale počeli posmatrati kao one koji promoviraju striptiz-kulturu (ako je možemo nazvati kulturom). Pa, ako ta kultura “prevlada”, možda ćemo vidjeti i neku nevladinu incijativu koja će eksperimentalno modificirati bandere na gradskim šetalištima; umjesto rogobatnih zelenih i smeđih neka instaliraju one koje su glatke i tanke poput metalnih strptiz-šipki. Kao na spotu Britney Spears. Da se Cece i Mece zavrte dok čekaju raju i jedu hot-dog. Da nam sve ulice budu osvijetljene modernim lampama.

(Anti)vojnici u holandskom UN-stilu

Ono što bi konačno moglo uobličiti “modernu” BiH bio bi još jedan prijedlog za koji sumnjam da će plenumaši iznijeti. A to je da se konačno klošarenje uvede kao vrijednost. Praktično, klošarenje bi bilo dio služenja antivojnog roka. Možda bi tek njegovim ozvaničavanjem neko dobio odgovor na pitanje zašto imamo generacije mutave omladine kojoj je vrhunac izlaska kupiti flašu piva od pet litara i sjesti na kakvu uličnu saksiju ili klupu?

Treba napraviti neki sistem, čak i u apatiji, lijenosti, pasivnosti, “mlaćenju prazne slame” i nezainteresiranosti. Tako bi možda brendirali dokolicu i napunili budžet ubiranjem autorskih prava na paroli “nema sjedit’ onako džabe” i to na globalnom nivou. Nekad su se s pivama okupljali oko granapa, a danas su okupirali ulice, parkove, šetališta. Ova kvazihipijevska ideologija, čiji sljedbenici izbjegavaju napustiti atmosferu depresivne palanke nad kojom se ohole uz moto “đe ja, brate, živim”, konačno bi trebala dobiti “glavu i rep”, da znamo s čim imamo posla.

Ti “antivojnici” su nevjerovatni u glumi veličine i u pozerstvu poput nekakvih feleričnih plemića asfalta i urbane gerile koja je za jednakost makar to značilo isto što i siromaštvo. Taj klošarski duh su nekako putem NVO-a uspjeli prodati strancima i naivcima kao simulaciju izvrsnosti. Izvući od ambasada pare za prvu istospolnu slikovnicu za djecu – to mogu samo najveći ublehaši koji su evoluirali iz “prodavača cigle” naivnim i slabašnim prolaznicima na Ferhadiji. To su generali antivojske.

Treba biti tolerantan – to je cilj svakog antivojnika. Vrhunac tolerancije bio bi obavezna degustacija krmetine i alkohola na javnim mjestima i u privatnim lokalima, ispisivanje grafita po džamijama, s parolama poput “Queer revolt!” (što smo imali nedavno na Carevoj džamiji u Sarajevu). Tek da se pokaže jedna “kosmička širina”, da ne živimo u bosanskom Teheranu. Jedna šarolikost! U takvom antivojničkom poretku promjena seksualne orijentacije bit će tretirana kao akt napretka. Javna izjava te promjene u medijima i stav da nisi za “muž-žena” vrstu veze vodit će svakog izricatelja ka dodjeljivanju antivojničke nagrade za hrabrost. Generali te antivojske će se pozdravljati s “gdje si transrode!”

Dok antivojnici budu posmatrali mutavo tolerantno kako se historija, nekad u budućnosti, ponavlja u izdanju novog četničkog ili ustaškog pokreta, u svojim glavama će ipak biti veliki. Ta antivojska će donijeti mir. I pjevati kao uoči agresije na BiH: “Mir, brate, mir!”

A vi, dragi čitaoci? Vi pazite da nemate nikakve veze s terorizmom. Pardon, vehabizmom. Hoću reći – islamom.

Eto, još samo te prijedloge čekamo. Da znamo da je nastupila noć, a ne da se beskonačno sudaramo u sumraku civiliziranosti.

Objavljeno u "Novo vrijeme"