8/31/14

“LJETO U ZLATNOJ DOLINI" - sekundarna islamofobija

Ovaj esej je originalno objavljen pod naslovom "NEMJERLJIVI ZNAČAJ NEPOZNAVANJA ISLAMSKE TRADICIJE U FILMU “LJETO U ZLATNOJ DOLINI" u časopisu "Razlika/Differance", br.9/2004. U njemu se govori o sekundarnoj islamofobiji, odn. o zapletu koji gledatelju ne bi imao smisla da je sniman u okruženju neke druge religijske tradicije. Ukratko, nepoznavanje smisla i uslova "halaljivanja" na dženazama omogućilo je, uz orijentalističku pretpostavku negativnu percepciju muslimana. Film je sekundarno islamofoban jer počiva na zajedničkom (ne)znanju o propisima i pretpostavkama da su divljačke i besmislene. Više pročitajte u nastavku


"NEMJERLJIVI ZNAČAJ NEPOZNAVANJA ISLAMSKE TRADICIJE U FILMU 
“LJETO U ZLATNOJ DOLINI"

Povod ovom tekstu nije apologetsko rasprava o povodu zapleta pomenutog filma (pitanje časti, tj. duga i halala), niti ima za cilj obrazložiti interpretaciju islamske tradicije u samom filmu (jer ona može biti svakakva, a ovisi o samim likovima), nego je isključivo riječ o kritici scenarija fima kao i kritici neprofesionalnog pristupa u istraživačkom radu prema samoj temi.


1.


-          Hamid: E, ja mu ne halalim! Ja mu halalit neću! Sabahudin Varupa je meni dužan 50.000 maraka i ne mogu tolike pare uzalud ljudi moji!

-          Neki čovjek: Nemoj tako čovječe, grehota je!

-          Hamid: Ma pusti ruku sebi(…) 48.236 maraka je meni ovaj čovjek dužan! Ma nema bolan halala dok mi pare ne vrati! Nema halala! Eto ti hodže, eto ti familije, eto ti naroda! Pare mi vrati! Nemoj me ništa gledat! Ništa me ne gledaj! Pare mi vrati! Jes’ čuo? Moje pare!





 Time počinje zaplet filma “Ljeto u zlatnoj dolini”. Međutim, reći će upućeniji u islamsku tradiciju da se tu mogao i završiti da ju je scenarista bolje poznavao. Naime, ni Bog dragi u Kur’anu nije zanemario mogućnost pojave ovakvih baraba, pa je posebno skrenuo pažnju samim vjernicima da imaju obavezu sastaviti pisani ugovor uz prisustvo valjanih svjedoka kada žele sklopiti bilokakav ugovor. Ono što je interesantno je to da islamsko pravo ovdje postavlja niz zahtijeva da bi se neko mogao smatrati valjanim svjedokom, pa su čak i u najranije doba islamske civilizacije vođene evidencije o samim građanima.  Preciznost propisa kojeg nalazimo u Kur’anu izražena je kristalno jasnim terminima koji zatvaraju svaku mogućnost za ikakvu špekulaciju, što je fakt koji je, po priznanju mnogih savremenih pravnika, islamsko zakonodavstvo dovelo u situaciju da svojim principima pretekne građansko i trgovinsko pravo za period od desetak stoljeća.  Ovdje ćemo navesti taj najduži objavljeni ajet u Kur’anu koji govori o tome i još jedan koji iza njega slijedi:

  • II 282. O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do odredenoga roka. I neka jedan pisar izmedu vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše, a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju u pero kazivati, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvaćate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. Svjedoci se trebaju na svaki poziv odazivati. I neka vam ne bude mrsko da ga utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja. To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate - bolje; ali, ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to ne zapišete. Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar, ni svjedok. A ako to učinite, onda ste zgriješili. I bojte se Allaha - Allah vas uči, i Allah sve zna.
  • 283. Ako ste na putu, a ne nadete pisara, onda uzmite zalog. A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga. I ne uskratite svjedočenje; ko ga uskrati, srce njegovo će biti grješno, a Allah dobro zna ono što radite.

(Sura El-Bekare 282 i 283 ajet)

           

Efendija  koji je vodio dženazu i nije mogao upitati Sabahudina Varupu “da li postoji pisani ugovor uz potvrdu svjedoka?” jer je izgleda riječ ne samo o scenaristi koji se nije dosjetio upitati ijednog efendiju “šta ako”, nego i o glumcu koji se nije dosjetio za pripremu ove male ali značajne role, angažovati za konsultaciju ikakvog efendiju (haman je glumcu mekteb dosta) da ga bar pouči kako se pravilno uči sura El-Fatiha, i time ne izvuče ciničan podsmjeh obrazovanijeg dijela publike. Zato ne možemo ni očekivati da je autoru neko mogao ukazati na presudni “detalj” vezan za ugovor. Ali čak i da se poostvari snimljena mogućnost ovog događaja identično i uz ovakvo (ne)reagovanje i efendije i prisutnih na dženazi, kako to da scenaristi promakne jednostavna činjenica da ovakvog naivnog pristanka na zaplet nema ni u jednoj zemlji gdje postoji pero i mastilo. Što će reći da ono šljaka samo ako su u pitanju naivni i nepismeni članovi društva (u Bosni) ili gledaoci koji očekuju da su u Bosni naivni i nepismeni članovi društva.

Budući da su gledaoci ostali uskraćeni za informaciju o regulisanju dugova, kako je gore pomenuto u ajetu, film je komunikativno nekompetentan, te se svojom ambicioznošću da sklepa zaplet pretvorio u dograditelja imidža besmislenosti Bosne uz tradiciju srpskih filmova tipa “Lepa sela…” i “Nož”, uz (sa druge strane) “pohvalu” nepismenosti, nezakonju i neznanju s tradicionalnog islamskog aspekta, što ćemo elaborirati docnije.

Kako je do toga došlo uopće? Gledaoci, pristavši na predstavu o neobičnoj sredini sa nepoznatim običajima (Bosna i muslimani), ne očekuju ništa drugo do besmisla, što je komšija reditelj uspješno i ocrtao nevidnim paralelama: besmisleni rat / besmisleni dug / besmisleni (nepisani) zakon itd. Nažalost, čini se da je samo ta paralela besmisla u konačnici dala neki smisao samom filmu.



Patrijarhalni decentralizam


-          Amidža Osman: Ljudi znal’ iko ko je taj govnar?

-          Amidža Hasan: Ko je da je – nije halalio! Bona Zumro, što nam mi nisi ništa rekla?

-          Zumra: Nikad riječi nije pomenuo preda mnom! Riječi! Nikada!

-          Amidža Hasan: Ni meni! Ni nikom!



Mladi Fikret Varupa je u sukobu sa majkom i cijelom porodicom što se nakon porodične tragedije nameće iz traumatične i frustrirajuće situacije. Uz to niko, a kamoli mati nema pojma zašto se njen čovjek zadužio, što bi haman trebalo simbolizovati jaku patrijarhalnu figuru u porodici. Ono što percepciju filma pretvara u pristanak na režiserovo lafinanje je to da ne samo da gledaoci nemaju pojma ko je bio Sabahudin Varupa ili kako je umro, čime se bavio, što će mu toliko novaca (baš 48.236?!), nego samo jednostavno: da Sabahudin Varupa nikom ništa nije govorio i o njemu i njegovom poslu niko ništa nije znao!? Nemamo nikakvu informaciju o njemu - ni kako je umro (npr. u snu, nakon duže bolesti, udarilo ga auto, neko ga upucao, ili bilošta što bi moglo zagolicati maštu gledaoca!) Na momente se čini da on uopće nije ni živio u Sarajevu jer se o njemu manje zna nego o Hamidu. Čini se da ovdje ukidanje svake potrage informacije o njemu ima za cilj skretanje pažnje sa puta kojim bi se scenario morao logično kretati (potraga za ubicama, raspitivanje kod očevih prijatelja šta se to dešavalo neposredno prije smrti, itd.), a samo “neznanje i nepoznavanje oca” bi trebalo igrati ulogu “posvećivanja” Sabahudinovog (a bogami i Hamidovog) lika uz prešućivanje po principu "o mrtvima samo dobro" (a o lovatorima ništa da ne dobiješ batina). Tu se mašta gledaoca i smjera umrtviti manjkom informacija kako bi film krenuo za scenaristu željenim tokom, ali gledaoci ostaju samo “zbunjeni & ludi u zlatnoj dolini”.

Čini se da je Vuletić imao na umu ideju Michaela Curtiza režisera “Casablanca”-e koji je na Kochovu primjedbu da dorade scenarija uništavaju logiku samog filma izjavio: “Ne vodi ti brigu o tome šta je logično, ubrzat ću stvar tako da to niko ne primjeti!” (Michael Curtiz). I ubrzao je!

Ali nažalost, to ubrzanje je dovelo film do situacije u kojoj sam više govori o gluposti svih likova i cijelog grada (da ne kažem države), nego o nekoherentnoj interpretaciji patrijarhalne figure u filmu.

Ili ako ćemo iskreno – čini se da nije samo Sabahudin Varupa plod scenarističke mašte, nego i Hamid kojeg “svako zna”, a niko ne zna “kakav je”!



-          Osman: Laže! Gdje su mu svjedoci? I ko je taj čovjek?

-          Tiki: Hamid! Zna ga pola Sarajeva, al’ niko ne zna ni od čeg živi nit šta radi

-          Osman: Laže!

-          Zumra: Ne lažu ljudi na dženazi! Nikada nije bilo da ljudi na dženazama lažu!

-          Osman: Onda nam je Sabahudin nešto dobro petlj’o!

-          Fikret: Nije moj babo nikad ništa petlj’o!!



            Nelogično je i to da, ako Zumra (mati mladog Fikreta V.) prepoznaje da se do vraćanja duga radi obrane časti ne može doći novcem stečenim pljačkanjem, kako to da ni ona, niti iko od članova porodice ne provjerava odakle to da se njen muž morao nekome zadužiti baš 48.236 maraka? Čak i ako pretpostavimo općenito nepoznavanje islamskih propisa vezanih za pozajmljivanje novca, kako to da cijeli zaplet može počivati na Zumrinoj naivnoj i uplakanoj tvrdnji: “Ne lažu ljudi na dženazi”? I ko to pristaje na fakt da se tačno 48.236 KM pozajmljuje “onako”? (op. a. - na kraju filma mati prodaje stan za 60.000 KM!!) Da li je onda iko poznavao Sabahudina Varupu? Da li je on ipak izmaštan?

U filmu je detalj – kralj! On nam naslućuje sve što se podrazumijeva, ali čini se da iz detalja koji su prisutni u ovom filmu ne vidimo da je riječ o društvu ili o porodici ili centralnom liku koji ima iole razloga da sačuva obraz. Naprotiv, ovdje se islamska tradicija (na kojoj bi trebao počivati “obraz” glavnog lika) dovodi do apsurda budući da glavni lik, mladi Fikret Varupa poseže za svim mogućim sredstvima da bi oca oslobodio duga, tj. zadobio “halal”, pa poseže za haramom (zabranjenim), a na tolikoj hrabrosti mladom Fikretu (k’o biva) čestita i inspektor Krpo, a čak ga i lokalni “zavodnik” Klupa kritikuje zbog izlaganja riziku zbog časti skrećući mu pažnju da su samo žene bitne. Čini mi se da se interpretacija ovakvog morala jednim dijelom naslanja na nelogični moral čija se kontekstualna objašnjivost predstavlja logičnom za mentalni sklop muslimana na svim meridijanima. Tu cijela priča škripi i funkcioniše samo u malignim i/ili naivnim umovima naviknutim na predrasudnu percepciju i Bosne (u kojoj je bio rat) i islamske tradicije gdje se zbog očuvanja obraza srlja u pljačku granapa, pa pristaje i na saradnju u otmici. Zar bi smo mogli opravdati sve ove likove i ovakvo njihovo poimanje morala, smatrajući ga mogućim, samo na osnovu špekulacije da npr. nisu imali nikakvog doticaja sa npr. nekim vjeroučiteljima islama ili da je taj “moral” recidiv komunizma? Sumnjam da bi bilo logično i da je radnja smještena u Srebrenici, a da su djeca koja vraćaju dug djeca okorjelih četnika. Zato se s razlogom moramo upitati koliko je ovakva slika ovog naroda predrasudna i kakve reakcije izaziva? Koliko bi bilo neuvrjedljivo i kretenski sjediti pred velikim platnom, gledati cijeli film i sumnjati da je riječ o običnoj Hamidovoj prevari? U ovom filmu je doslovno sve nelogično jer je Fikret V. momak koji je od oca, kako to sam kaže, jedino "naslijedio" moralnost i kojeg on zbog toga mrzi, a sva njegova moralnost (aman, zaman) počiva na moralnim pričicama za lahku noć?! Da bi bilo još apsurdnije ni jednu jedinu (i najdražu) priču koju prepričava otetoj djevojci Sari (priča o čovjeku koji je usnio zakopano blago u haremu džamije) nije shvatio ispravno i kaže «pouka je da ono što tražiš - i nađeš, samo ako dovoljno tražiš!», a ona ga ispravlja «da je sreća koju tražiš uvijek u tvojoj blizini samo je moraš prepoznat'». Dakle, ako bi prihvatili činjenicu pogrešnog shvatanja moralnih priča koje je mladi Fikret slušao, kao i samog obraza i časti zbog kojih Fikret ide i u pljačku i u otmicu, onda se cijela priča urušava iznutra i pretvara u ublehu jer se bazira na liku kojeg gledaoci broje za normalnog, a ne momka ispodprosječne inteligencije.


2.

Moramo skrenuti pažnju na neka pitanja koja proizilaze iz ovoga:

Premda znamo da ima ljudi za koje “mnogi znaju, a niko ne zna čime se bave”, kako to da se u takvoj situaciji svi tvrde da su znali Sabahudina Varupu, a niko ne zna gdje je Sabahudin trošio pare, niti pokušava da potraži ikakav trag parama? Čak i da pristanemo na tu misterioznost oca, kako pristati na ravnodušnost okoline i nedostatak informacija da se išta u kući dešava, ama ikakva akcija od amidža osim par rečenica o nužnosti vraćanja duga koje su izgubile smisao zajedno sa cijelom porodicom nakon svađe s mladim Fikretom? (“Svi vi serete!” kaže on i odlazi pretvarajući ih u epizodiste ovog “velikog slučaja”!)

Ako je to tako, u tom slučaju cijeli taj svijet, zajedno sa publikom koja pristaje na to, izgleda jadno i senilno. Svijet u kojem obraz porodice Varupa počiva na usmenoj tvrdnji (ne na pismenoj potvrdi pozajmice!) čovjeka kojeg "zna pola Sarajeva, a niko ne zna čime se bavi" (?!). Kako to onda da djeca (što i jesu Fikret i Tiki) znaju gdje stanuje Hamid? I kakva je to moralnost koja obavezuje mladog Fikreta da vrati dug i koja ga odvodi na Hamidov prag sa namjerom da ga ubije? Kakvi su to likovi? Kakvom to čovjeku mladi Fikret odlazi bez novca i želi “vratiti dug na neki drugi način”?! Kakva je on misterija? “Hamid od misterije” ga odbija uz riječi: Slušaj! Mene pet dana nema u Sarajevu! Kad se vratim pare da me čekaju! To je za obraz tvog babe! Ja te ganjat neću! Jel’ti jasno!

Ne samo da trailer filma počinje sa pitanjem: ”Šta bi ste učinili da morate vratiti očev dug i tako povratiti čast?”, nego se i cijeli film vrti oko pojma časti i oko njenog poraza - od mladog Fikreta, preko nečasnih policajaca, ciganina koji je svodnik rođenoj kćerki, ali na jedan tako poremećen način tako da sama radnja filma izgleda kao contradictio in subjecto, a svako normalan bi shvatio da se ovakav film može dobro prodati jedino ljudima koji žele održati doživljaj svijeta izliven u predrasudu koja im odgovara.

Prisjetimo se, mladi Fikret Varupa nije bio npr. ucijenjen da vrati dug ili će biti ubijen, nego u ovoj situaciji niko ne zna ni ko je Hamid nit' čime se bavi! Pa zar trebamo podrazumijevati da je ovdje riječ o opasnoj situaciji i momku stjeranom u kut samo na osnovu nekoliko vigneta o maskiranim policajcima koji reketare dilere i dilerima koji ih proganjaju? Zar je riječ o društvu u kojem svako kome se ćefne moće reći “ti si meni dužan” tek tako bez ikakve uporišne tačke u realnosti?

Razmišljajući kroz prizmu pomenutih muških likova o društvu koje je oslikano u samom filmu, sav patrijarhalizam se čini zrikavim i počiva isključivo na sili, a sve to bi valjda trebalo simbolizovati umobolnu patrijarhalni odnos “običnog naroda” prema okolini, bili oni nepoznati, mafijaši ili varalice! U tom svijetu niko nikog ništa ne pita, nit savjetuje – imamo samo naivno dijete koje, uvučeno u vir duga, želi da sačuva obraz, mada ni samo nema pojma šta je moralno, a šta ne, nit’ kud udara zgubidaneći sa prijateljem Tikijem. U ovom “nelogičnom svijetu” ne samo  mati i sin, nego i svi u gradu povjeruju u postojanje duga i to bez ikakve provjere ne obazirući se ni na primjedbu amidže Osmana niti na zdrav razum koji postoji u svim svjetskim tradicijama, tako da se čini kako sve počiva na:

  1. nelogičnom islamu,
  2. famoznom halalu i
  3. nelogičnoj Bosni u kojoj je bio rat i u kojoj žive imbecili, a sve je povezano gorepomenutim nevidnim paralelama besmislenosti: i rat i dug i moral i…


Ako odbacimo sve nelogičnosti iz filma koje su zamaskirane, ustvari, besmislom bosanske zbilje, ostaje nam samo ono što se ustvari ne tiče same priče o Sabahudinu Varupi, a to je fenomenalna priča o Špici koja je svojom standardnom «saraj'vskom» mangupskom školom dilera ciglama gotovo preotela i po kvalitetu glume i onim malim sadražajem, atraktivnost osnovnoj priči.

Ukratko, cijeli film se zasniva na globalnoj, ali i općenitoj neupućenosti ne samo u civilizacijski kontekst u kojem obitava svakodnevna Bosna (“Ponavljajte: u Sarajevu danas nema gospode!”), nego i u nepoznavanju islamske tradicije i tu se autoru mora odati priznananje: u nezananju je iskoristio neznanje kao glavni motiv! Što bi bilo kao prikazivati Južnoafrikance kao divljake iz džungle (koje tamo nema!) ili obrijane majmune, a to bi bio film koji bi samo mogao proći kod žestoko neobrazovanih i najzagljupljenih članova Kju-Klus-Klana (Pa vi čestitajte i tom režiseru!). To nas dovodi do toga da s velikim razlogom možemo ustvrditi da ovakav film ne bi održao gledaoca u fotelji da je sniman u nekoj drugoj sredini (npr. na Manhatannu u New York-u, USA) jer bi svi očekivali da zaplet filma bude u potrazi za pozajmljenim novcem.

Nekoherentnost lika mladog Fikreta Varupe ne može biti niukom slučaju pravdana šupljom pričom da je to lik koji je nezreo i koji u svojoj spoznaji svijeta kroz ovu situaciju “raste” iz jednog jednostavnog razloga: premda je film uzeo i nagradu dječijeg žirija priča nije postavljena kao bosanski Tom Sojer ni Oliver Tvist premda pledira održati školsku lekciju o moralu oslanjajući se na predrasudni background komšijske tradicije (od našeg komše Srđana) i zafrkanu situaciju s korumpiranom policijom. A opet, želeći pretenciozno izgledati “frajerski” ne može se zbog svoje kvazi-komične haram-akcionosti osloniti ni na tradiciju odmetničkih filmova jer je i pitanje morala odmetnika jasno svakom ko ima “dvije čiste u glavi”, iako su nam i te “dvije čiste” umeljane  zgubidanom atmosferom. To opet vodi glavnog lika od simpatičnosti do ispodprosječnosti lokalnog uličara. Zbog toga interesantnost Fikretovog lika opstoji jedino na empatiji publike održavanoj na infuziji njegovih iskrenih izjava, moralnih pričica, te plakanja u materinom krilu i na očevom grobu. Kažem, to je infuzija, jer generalno svojim postupcima Fikretov lik često prestaje màmiti simpatiju publike i zavrijeđivati pažnju jer se tokom čitave priče budi sumnja da sve počiva na bosanskoj naivnosti i besmislenosti, kao i gledalačkoj predrasudi naslonjenoj na kvazirealnost “egzotične” bosanske zbilje i islamske tradicije. Glavni problem cijele priče je to što centralni lik svo vrijeme težeći pronalaženju novca dovodi svoj smisao života do Brajanovske “grandioznosti”, odn. MontiPajtonvskim riječnikom kazano: Hamid se našalio da se zove Brajan, pa su ga skinuli s Križa!  Time je umanjen ukupni doživljaj nadolje za 999 metara sa visine od 1 kilometra.

 Zato samo treba odati onako baš  veliko priznanje uvjerljivosti glume Emira Hadžihafizbegovića-Vahe – natjerao je mnoge nepoznavaoce islamskih propisa da pomisle kako to sa dugom u islamskoj tradiciji doista ide.



 Emir Džambegović

"Razlika/Differance", br.9/2004

- See more at: http://film.ba/eseji/694-znacaj-neznanja-za-film-ljeto-u-zlatnoj-dolini#sthash.EU9KEhs0.dpuf

No comments:

Post a Comment