Portal "Bosanska misao" je prenio tekst moje reakcije u "Oslobođenju" uz pažnje vrijedan komentar: "Na tekst Gorana Dakića, objavljen u “Oslobođenju”, profesor iz Tuzle, Emir Džambegović, poslao je reakciju redakciji tog lista. Reakcija je objavljena tek sedam dana poslije, kada je skandal na SFF-u prestao biti top-tema u javnosti, grafički pozicioniran tako da ga se lako može zaobići. Džambegovićevu reakciju objavljujemo i mi, bez uredničkih intervencija, kao našu simboličku podršku onim građanima koji misle drugačije od kreatora javnog mnijenja, a u dominantnim medijima im se onemogućava da se čuje i njihov glas." Pročitajte u nastavku.

Reakcija na tekst: „Četnici na crvenom tepihu: Osuda prikazivanja filma koje se nije desilo“ Gorana Dakića

Da li je moguće izraziti duboku ljubav prema revizionizmu četničkog pokreta u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Moguće je. Samo treba biti bar malo aljkav ili imati kompleks niže vrijednosti. Treća mogućnost je prsiti se da imaš supermoć tolerancije koju pokazuješ kroz politički mazohizam. A politički mazohizam je kada veličaš svog mučitelja, kada mu daješ prostora da priča kako je bio veliki spasitelj američkih pilota. A ustvari je to tek djelić priče, a što opet podsjeća na propagandu. Naime, govori se samo o herojstvu prema 16% pilota i ništa o onih 84% pilota koje su spasili i oslobodili partizani. Ali ko je kriv Šibi Krvavcu što nije snimao film tipa „Valter spašava američke pilote“. No, da citiram Dragana Banjca i njegov tekst o ovoj temi:

„Pred kraj Drugog svetskog rata ukupno su pretežno iz istočne Srbije evakuisana 2.392 pilota, od tog broja 2.010 uz pomoć Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i 382 (330 tokom misije Hjalard) uz posredovanje četnika Draže Mihailovića. (…) E sad, spasavanje 16 odsto vazduhoplovaca će se ekranizovati, a 84 procenta je bagatelisano. Uostalom, partizanski pokret je odavno u Srbiji prekomandovani u neprijateljski.“ (vidi: „Kako su četnici ‘spasavali’ savezničke pilote: Kad bi jame progovorile…“)

Da bi spasili svoj revizionizam, oni su spremni svaki film u kojem je Hitler glavni ili sporedni lik koristiti za opravdanje. Problem je što se, od svih filmova koji prikazuju Adolfa Hitlera (vjerovatno najpriznatijeg čudovišta u istoriji), od dramatizacije njegovih posljednjih dana do mračnih satira, ni jedan od tih filmova nema za cilj revizionizam uloge SS pokreta i nacističke Njemačke. Da, film „Der Untergang“ portretiše Hitlera kao ratnog vođu, ali i kao “običnog čovjeka” čijim su svakodnevnim postupcima prisustvovali samo najbliži saradnici. No, za razliku od Njemačke i filma „Der Untergang“ – tu nema revizionizma. A u Srbiji je taj revizionizam, očito, postao kulturni i regionalni projekat. Ko zna, možda ga i za Oscara nominuju i šta osvoje. Makar „Srce Sarajeva“.

Istina je i to da, kada se prije dva mjeseca digla banjalučka hajka zbog gostovanja SARTR-a na Teatar festu, da se glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske Aleksandar Stojković Piksi tome suprotstavio. Da li je predstava bila o „Spasitelju na Kazanima“ ili možda, ne daj Bože, o Markalama ili o Srebrenici, ili je kojim slučajem bio u pitanju genijalni spjev „Srebrenički inferno“ Džemaludina Latića? Pitanje je retoričko i možda zvuči kao lavež „bijesnog psa“, ali svjestan sam da su intelektualno revizionistima najbliži šibicari (za one koji ne znaju, igra varalica sa šibicama i jednom kuglom u kojoj se varalo naivne) poput Gorana Dakića. I to šibicarenje je došlo i u novini koja ima tradiciju poštovanja i u kojoj nema govora mržnje. Ali se oponenti drugačijeg stava mogu nazivati „bijesnim psima“. Možda i „šintere“ poslati. Ah, metafora!

Očito je nikada neće prestati ni revizionizam, ni relativizacija zločina („sve strane su krive“), a ni „bijesno-psizacija“ oponenata. Upravo zbog toga ćemo se sve manje gledati vijesti kao što je „Članovi SABNOR-a BiH dobijaju prijetnje: Fašizam je ponovo u modi“ koja je izašla danas u „Oslobođenju“. Jer sve su to „bijesni psi“. Samo što to još nisu shvatili.