Intervju za list "Krajina"

 U prilogu je intervju objavljen u petak 1.7.2022. - "Ispolitizirano društvo traži da se žrtvuje istina i sve su glasniji", a povod je druga koautorska knjiga, naučna monografija, pod naslovom "Slobode u muslimanskom svijetu" gdje je objavljen rad "Medijske slobode u muslimanskom svijetu". Cijeli intervju u prilogu.

U knjizi "Slobode u muslimanskom svijetu" grupe autora koje je izdalo Udruženje "Multi" objavljen je i vaš rad pod nazivom "Medijske slobode u muslimanskom svijetu" u kojem donosite pregled medijskih sloboda u muslimanskom svijetu, s posebnim osvrtom na jedan dio BiH - Unsko-sanski kanton i pokušaj ograničavanja prava na slobodu izražavanja i medijske slobode. Stoga bih na samom početku postavio pitanje: Kako ocjenjujete medijske slobode u BiH i generalno odnos društva prema informacijama, medijima i onima kojih donose a to su novinari?

Kada pogledamo kakva je sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini na osnovu istraživanja Human Freedom Indexa i Svjetskog indeksa slobode medija RSF-a za 2021. primjećujemo da je u objema Bosna i Hercegovina označena kao djelimično slobodna. Kratko i konkretno rečeno, u BiH je sloboda izražavanja zakonski zagarantovana, ali ograničena u praksi. Novinari nailaze na razne oblike opstrukcije pri radu, suočavaju se sa političkim pritiscima, uznemiravanjem, prijetnjama i napadima. Postoji veliki privatni medijski sektor, uključujući kuće koje su povezane s lokalnim političkim strankama i one koje pripadaju glavnim međunarodnim mrežama vijesti. Javni emiteri u oba entiteta, kao i na nivou kantona, često djeluju kao stranačke platforme što je posebno izraženo kod entitetskog emitera u RS, Radio-televizije Republike Srpske (RTRS), čije pokrivanje je u interesu SNSD-a. Kada je riječ o slobodi pojedinaca da izraze svoje lične stavove o političkim ili drugim osjetljivim temama bez straha od nadzora ili odmazde ocjena je 3 od 4 prije svega zbog pritiska okoline i rizika od neželjene reakcije javnosti kada je riječ o osjetljivim temama. Posebno je interesantno što mediji izvještavaju i o “kontroverznim” objavama građana na društvenim mrežama, što više liči na korištenje mišljenja građana (nekada izrazito selektivno) kako bi se sačuvali bilokojeg oblika cenzure, mada nekada ta kratka mišljenja znaju biti konkretnija i realnija od mišljenja analitičara i analitičarki.

Postoje li danas u našem društvu nezavisni mediji, kako ih prepoznati, i koliko je teško, po vama, baviti se medijskom djelatnošću u današnjem složenom bh. sistemu i društvu koje je isuviše ispolitizirano?

Nezavisnih medija ima, ali ih je teško prepoznati jer se čini da se narod baš i ne trudi da ih prepozna. Narod želi znati kako ko stoji u društvu, na kojem je stanovištu jer je svjestan da su „karte podijeljene“ i znaju ko diriguje uređivačkim politikama. Pokušajte se sjetiti, da li se ikada desilo da je jedno slovo kritike upućeno prema SBB-u ili Fahrudinu Radončiću u „Dnevnom avazu“? To bi bilo ravno naučnoj fantastici. Kada tako pogledamo odnose u društvu, uviđamo da narod zapravo i ne interesuje nezavisnost i istina koliko da znaju „ko vedri, a ko oblači“, da „ne izgube kompas“ i „ne ujedu ruku koja ih hrani“. Prije bih rekao da postoje dvije vrste medija – oni koji se opiru pritisku stranačko/partijskih djelatnika i oni koji nastoje biti nezavisni. A u cijeloj toj borbi, „nije narod blećak“, znaju da se svi vole prikazivati kao borci za istinu, ali isto tako građani znaju da i novinari moraju plaćati račune i pisati kako im se kaže. Ukratko, sve ovo liči na dogovorenu i dobro uigranu predstavu u kojem mediji pretežno služe kao bilteni nekadašnjih partija preko kojih se nastoji dati snage i hrabrosti svojim glasačima da nastave glasati za njih i da usput sataniziraju oponente. Suštinski, ekonomska politika im je ista i samo je stvar „vjerovanja“ u političke organizacije koje se sve više pretvaraju u kultove.

U tom svjetlu treba posmatrati poražavajuće podatke istraživanja iz 2021. godine u kojima je utveđeno, prema izjavi Borke Rudić, generalnog sekretara Udruženja BH novinari, da čak 23% od 500 anketiranih građana kaže da novinare treba ponekad tući. To znači da svaki novinar treba imati na umu da od četiri osobe na koje naiđe, od četvrte može dobiti batine. Neugodno je biti novinar, ali možete li zamisliti koliko je neugodnije biti taj četvrti građanin koji nema načina da iskaže svoj identitet u svijetu osim prema stranci/partiji i to kroz agresivnost prema novinarima? Ovo politizirano drušvo traži da se žrtvuje istina i sve su zahtjevniji, pa ukoliko neko želi da se „kvalifikuje“ kod lokalnih „gospodara“ mora se „u potpunosti“ dati. Sve se daje za opstanak, da bi bili neki „faktor“ u društvu, spremni su tući druge kao u filmu „Balkanski špijun“ uz ono „a mene ako se na dan bezbednosi sete, sete se, ako ne, onda nikom ništa!“ Na taj način novinare tretiraju kao spin-doktore iliti lažovčine vrlo vješte s riječima.

U svome radu ste govorili o Unsko-sanskom kantonu i analizirali pokušaje gušenja slobode medija. Da li je, po vama, Krajina najgora u pogledu odnosa prema medijima i generalno prema slobodi govora i prava na kritiku, i zašto se to (usprkos činjenici da je ovaj dio BiH naseljen 97 posto sa bošnjačkom populacijom. Dakle, nema podjela na nacionalnoj bazi a samim  time ne bi trebalo biti niti medijskih ratova kao što  imamo u sredinama poput Sarajeva, Mostara, Tuzle i sl) dešava u području gdje bi toga trebalo, po logici stvari, da bude manje?

Ustručavam se koristiti pojmove „najgora“ ili „najbolja“ iz jednostavnog razloga – označavanja i poređenja te vrste ne mogu donijeti nikakva dobra jer, suštinski ne postoji nikakva posebna razlika između političkih partija u cijeloj BiH u najbitnijem segmentu – ekonomskoj politici. A od ekonomske politike se živi. Ne od obećanja da će svima biti dato ovo ili ono. Kad se bolje pogleda ekonomska politika u BiH niko od njih nije za slobodno tržište i svi su mentalno zapeli u socijalizmu, svi preziru truhli kapitalizam čije proizvode koriste, od mobitela do automobila, svi bi se najradije uhljebili na „državne jasle“, a ne da dignu kredit i pokušaju pokrenuti biznis. Zato što znaju da ako žele biti uspješni kapitalisti, da moraju imati svog političkog pokrovitelja kojeg moraju podmazivati, a to je neofeudalizam. Drugim riječima, zapeli smo u „jaranskom“ ili „kroni“ kapitalizmu koji nije kapitalizam nego njegova karikatura. Do skora smo imali samo dvije političke opcije koje su se mijenjale kao na klackalici – one koje su „estradni ateisti“ i one koji su „estradni teisti“. Jedni drugima nabijaju na nos teme koje narodu dižu pritisak, LGBTQ i korupciju uz famozno „čišćenje“ koje može biti posmatrano i kao sukob generacija, ali i raspadanje. A to je zapravo „raspadanje“ ili „čišćenje“ jedan neminovni proces po kojem su sve stranke nastale iz KPJ višestranačjem, a u Federaciji BiH su sve stranke nastale iz SDP i SDA i decenijama nastaju.

Zbog toga kažem da svi političari imaju iste aspiracije, a one glase: obezbijediti još jedan mandat. Doduše, u Krajini su političari hrabriji jer to nije kanton „glavnog grada države“ i nije u fokusu. U drugim kantonima se vode slične „borbe“ po kojima se svaki kanton nastoji uvesti u „neofeudalizam“ kroz nešto drugačije, ali specifičnije metode gušenja nego u Krajini. Razlog vidim u bolesti „titoizma“ jer svako želi doći na vlasti i ostati zauvijek. Svi političari nastoje od sebe napraviti „mitske figure“, tako da sve zajedno više liči na serijski film „Igra prijestolja“. Uprkos svemu, i ovakvo „divlje-zapadno“ višestranačje je bolje nego jednopartijski sistem u kojem nisi smio ni pogrešan vic ispričati, a kamoli nezavisno kao novinar napisati tekst ili na društvenim mrežama tekstić. 

 Šta bi se, po vama, moglo desiti u budućnosti u Unsko-sanskom kantonu (koji je ujedno i naajpogođeniji migracijama lokalnog stanovništva) ako se politika drzne pa nastavi gušiti slobodu govora i kritike?

Pojavom nove vrste medija, kakvi su društveni mediji, došlo je do tektonskih poremećaja u društvu. Da bi reagovao u društvu prije 20 godina, morao si biti pismen, znati komunicirati, napisati reakciju koja ima i glavu i rep da bi bila objavljena u jednom „Oslobođenju“. To znam jer iza sebe imam na destine takvih reakcija i polemika koje su dostupne na mom blogu i arhivama. Međutim, danas svako može svojim pisanjem i video-klipovima „iskopati“ svoj „kanal“ u društvu i biti i čitan i gledan. Štaviše, ljudi više vole besplatno pročitati na Facebooku i zabavljati čitanjem rasprava, kao da gledaju utakmicu. I to treba znati cijeniti jer to jeste sloboda – mogućnost da se uvažava sila argumenta, a ne argument sile.

Želim istaći vrlo važnu stvar - nikad ne smijemo prestati cijeniti dvije vrijednosti koje nam donijela demokratija: ograničavanje vladanja na dva mandata i medijske slobode. Nažalost, čini mi se da se vlasti u Krajini ugledaju na Putina u oba slučaja. Kad je riječ o prvoj vrijednosti, Putin je krkanski razmontirao demokratiju – instalirao Medvedeva na jedan mandat, pa se vratio na mjesto predsjednika i promijenio zakon kojim sada rahat može biti doživotni predsjednik. Kad je riječ o medijskoj slobodi, trovanjem i zatvaranjem oponenata poslao je svima poruku. Eto, čini mi se da bi to najradije uradili i poneki bh. političari čime pripremaju teren da se u budućnosti hrane pečatima jer ih neće imati kome udarati. Narod gleda ne samo od čega živi i nego i da li slobodno živi. Sloboda izražavanja je „ispusni ventil“ narodu i ako „začepi“ – zna se da slijedi „eksplozija“. Samo što niko neće biti spreman za ikakvu revoluciju jer znaju da je sistem postavljen da se vrate isti igrači samo sa drugim imenima. A niko nije spreman žrtvovati budućnost svoje djece i upravo zbog tog će biti sve odlučniji da napusti domovinu zbog straha da će svoje djetete pretvoriti u roba ovih putinoljubaca kojima ne bi smetalo ni da postanu putinoljubimci da bi ostali na vlasti.