26.9.'15. "Oslobođenje"-"Pogledi": EVOLUCIJA CIGLE U NAGRADU

U današnjem (26.9.'15.) dnevnom listu "Oslobođenje", u dodatku "Pogledi" na str 31. izašao tekst kojim sam izrazio stav o nagradi Isa beg Ishaković, pod naslovom "EVOLUCIJA CIGLE U NAGRADU". U nastavku pročitajte tekst klikom na link.

Moj stav

EVOLUCIJA CIGLE U NAGRADU

Mnogi su se prošle sedmice zapitali – kako je moguće da međunarodnu nagradu, koja nosi ime Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva, dodjeljuje nekakvo Udruženje građana? Kako je moguće da se pozivu tog udruženja, ko god u njemu sjedio, odaziva i Reccep Tajib Erdogan, pa i predsjednica susjedne države Hrvatske i to u vrijeme skandala sa (privremenim) blokiranjem izvoza mlijeka iz BiH u EU? Ono što je podebljalo nelagodu su izjave pomenute laureatknje, ne samo ona prva po njenom izboru za predjsednicu, koja se tiče BiH, nego i ove potonje, koje zvuče kao da ih Dodik govori (da jevisoki predstavnik smetnja).

I zaista - kako to da takvu jednu međunarodnu nagradu ne dodjeljuje grad Sarajevo ili ANUBIH nego baš nevladino udruženje koje je okupilo (po nekakvom receptu) akademske radnike? Da bi razumjeli ovaj fenomen, moramo se osvrnuti na evoluciju bosanske uličarske inteligencije, koja je znana kao „graDŽani“ ili kako sebi vole tepati „urbana elita“. Da osmotrimo evoluciju – od šanera do nevladinih udruženja (koje vode – šaneri).

Faza 1.: Prodaja „cigle“

„Ako si pametan, zašto nisi bogat?“ čuveno je pitanje na koje su sarajevski šaneri odgovarali konkretnom akcijom. Sedamdesete godine prošlog stoljeća su, kako kaže urbana legenda, bila doba prodaje „cigle“. „Prodavac“ bi primjetio na Baščaršiji finog i dobrostojećeg turistu, prišao mu i ponudio da kupi ciglu. Iako bi se ovaj uljudno izvinuo, „prodavac-presretač“ bi uvrijeđeno na njega zagalamio uz „jel to moja cigla ne valja, to ti mene vrijeđaš“, pa i priprijetio ciglom u glavu. Turista bi potom prestravljen scenom pristao da kupi ciglu za paprenu cijenu, ne bi li ga se riješio, a onda napuštao mjesto. Nakon što bi pomislio da je prodavca izgubio iz vidokruga, ispuštao bi ciglu. Avaj, sudbo kleta - nakon desetak metara isti „prodavac“ sustizao bi ga sa istom i ponovo mu je uspješno i mnogo brže prodao.

Faza 2.: Prodaja „graDŽanskog“ koncepta

Nakon agresije na BiH, došlo je do naglog porasta broja nevladinih udruženja građana (po broju stanovnika izgleda rekordno). Kako bi se pročulo da „neko“ daje pare za neki „projekat“, zvao se on ljudska prava, građansko društvo, suživot, tolerancija, zajedništvo, multi-kulti, projekti su se slali organizacijama, ali i ambasadama. Najbolji „prodavači cigle“ znali su iz početka kako pristupiti milionima soroševskih, američkih, evropskih i drugih valuta. Tražili bi sastanak sa glavnim predstavnikom organizacije koja daje novce. Nakon što bi dobili termin slijedilo je oblačenje četvorice poznanika gorila iz teretane u odijelo za VIP bezbjednjake, te maksimalno dotjerivanje koje je stvaralo dojam dolaska „VIP/rješavatelja problema“. Projekat bi bio uredan i pare su bile tu. No, sve što je lijepo kratko traje, pa je zbog velike navale, ali i smanjenih budžeta i broja organizacija, trebalo pronaći neko bolje rješenje za prodaju „cigla“-projekata. Ono što je najžalosnije je što se u tom širenju tema otišlo toliko daleko i iscrpno da je na kraju ostao jedan, nama bizaran, ali unosan: širenje razumijevanja prema LGBTQ zajednici! Tako se, kako pričaju u NGO kuloarima, ubralo lijepih 30.000KM od jedne nordijske ambasade za projekat izrade i štampanja slikovnice o dječaku koji je bio zbunjen pitanjem svog rodnog identiteta. Nema nevjerovatnije cigle. Samoproglašena moralna elita bildala si je ego i veličala domišljatost, kao da je strancu na fol prodala Vijećnicu.

Faza 3.: Lešinarsko otimanje autorskih prava

Sjetio se vođa jednog takvog udruženja da bi bilo dobro prodavati knjigu kratkih priča koja pobijedi na konkursu za književnu nagradu. A gdje ćeš bolje – umjesto da neutemeljeno piše „hit“, piše „Nagrada za najbolju zbirku priča“. Pri tome je bilo poželjno da on ne dadne ni banke, odn. da budžet neke općine sve to plati. Sredio se uz standardni paket (gorile, odijela, prodavanje magle, hvaljenje „cigle“) i ponudi tako jednoj Općini da organizuje književne susrete u znak sjećanja na jednog pisca, slikara, scenariste, karikaturiste, hodoljupca. Nakon par godina porodica je uspjela isposlovati zabranu jer su autorska prava, o tugo moja, svakog pobjednika sa svakom dodjelom nagrade doslovno – ukradena. Naime, u propozicijama konkursa je pisalo da je trajni vlasnik autorskih prava na pobjednički rukopis knjige dotična Općina, a nagrađeni autor stječe pravo i obavezu (da,dobro ste čuli – obavezu!) objavljivanja rukopisa u nakladi izdavačkog društva iste nevladine organizacije i to za područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Prodavanje „cigli“ je spriječeno. Trebali ste vidjeti tugu u očima jedne laureatkinje što više nije vlasnik svoga djela.

Faza 4.: Mrtvi ne daju prigovore

Mrtvi su se pokazali kao odlično opravdanje za nagrade, posebno ako nemaju direktnih potomaka koji bi se mogli pobuniti. Stoga je u široku paletu aktivnosti uveden i Isa-beg Ishaković. Zaista, ko bi imao srca da se žali na zlopotrebu djela čovjeka koji slovi kao osnivač Sarajeva? I tako je „Cigla“ evoluirala u nagradu koju je oblikovao akademski kipar. Ništa ANUBIH, ništa grad Sarajevo (on se zabavio lokalnom šestoaprilskom), nevladin šanerluk kraljevski vlada! Na čelo komisije koja je sastavljena od njih 23 akademski obrazovanih i akademika je izabran, beli, akademik. Štareći, nego aferim! I tako, ispade da se mi ne bavimo u ovom tekstu nekom nevladinom organizacijom, nego „zavidnom akademskom zajednicom okupljenoj oko jednog ovakvog, kulturološki profiliranog priznanja. Nagrade koja u svojoj osnovi ima samo jednu fundamentalnu zadaću - očuvati dignitet naše zajednice i naše kulturne baštine.“, kako stoji u jednom propagandnom članku. Promotivno kolo predvode oni koje smo nekad nazivali šanerima. Oni se sad nazivaju „graDžanskim radnicima u sferi međunarodne promocije Sarajeva i BiH, njene kulturne baštine i šarolike etno-nacionalne strukture“. A po tome je, aman-zaman Sarajevo jedinstveno u Evropi. Onoj Evropi koja ima u sebi nacije i rase sa svih kontinenata.

Kako je webstranica ogledalo svakog udruženja,o ponekoj stvari vezanoj za ovu nagradu saznali smo i na službenoj webstranici udruge za KLEPanje (ali ne ciglom nego nagradom), i to samo na engleskom jeziku. Nema NIŠTA na bosanskom jeziku ili bilokojem drugom. Izgleda da je engleski najinternacionalniji. Vele da članovi komisije nisu članovi političkih partija jer se nagrada izuzima iz bilokojeg – političkog, ideološkog ili religijskog diskursa. Hoće reći nepristrasna, ali eto - ipak se velik broj nagrada dodjeljuje predsjednicima država za ovaj ili onaj doprinos miru, toleranciji, suživotu itd.. Istim se tim činom dodatno daje legitimitet da tumače BiH zbilju i nude rješenja, kao što je to činila predsjednica susjedne nam zemlje Hrvatske.

Zato je pravo pitanje zašto su svi ti akademski radnici pristali da budu dio ovog nevladinog kola? Da li je odgovor „glutealnan“ i u taštini (čitaj: >>pare + „prava“ akademska raja, mi biramo i  dodjeljujemo<<). Nije valjda da su vladine organizacije i ANUBIH toliko korumpirane da se kao moralna vertikala prihvata nevladino udruženje? I još crnje - nije valjda da legitimitet „ko je nezavisan akademik“ (od političkog, ideološkog i religijskog diskursa) daje kolovođa nevladinog udruženja koje je spreman elegantno ukrasti nečiji autorski rad odn. lešinarski oteti autorsko pravo? Da li su ti akademici uopšte relevantni da odlučuju kome će se dati nagrada, ako sami sebe izuzimaju od ikakvog stava i učešća (i zauzimanja stava) u bilokojem diskursu (političkom, ideološkom ili religijskom), da bi ispunjavali propoziciju za učešće.

Još interesantnije, diplomatski gledano je, kako to da svi predsjednici pristaju primati ovu nagradu? Odgovor glasi: pa, kome god da se takva nagrada ponudi, (čitaj kojem god predsjedniku ili premijeru ili umjetniku), dotični će djelovati unezgođeno kao onaj turista sa početka ovog kazivanja. Objašnjavaće mu njegovi prvi savjetnici: „Gdje ćeš odbiti nagradu koja nosi ime osnivača Sarajeva? Ispašće da kažemo da Sarajevo ne valja! Da bismo ga i mi granatirali ko što su Srbi, ne daj Bože!“

Nema više potrebe za prijeteći glas prilikom nuđenja cigle, pardon, nagrade. Tapšanje i aplauze svi vole. No, kako se može desiti i da dogodine Vučić dobije nagradu, treba se malo aktivirati i početi postavljati pitanja akademicima i članovima „centralnog komiteta“ za dodjelu nagrade. Prije svega da razmisle o prijedlogu ljudi koji se ozbiljno bave komedijom (ali ne i akademski, jer toga nema). On glasi: možel' kako da se nagrada "Isa-beg Ishaković" dogodine dodijeli Razi Arifovici s Mahmutovca. Naime, ona je jesenas ukuhala toliko pekmeza da ga švapski voz povući ne može.

 dr. sc. Emir Džambegović