Iz štampe je izašla knjiga pod nazivom “Imidž IZ u BiH” autora dr. Emira Džambegovića, u izdanju Izdavačkog centra Rijaseta IZ u BiH El-Kalema, koji na stručan i savremen način istražuje stanje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u današnjem vremenu. Recenziju za knjigu napisala je profesorica sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka dr. Fahira Fejzić-Čengić.
Mladi autor iz Tuzle, doktor komunikologije Emir Džambegović, u gusto koncipiranom istraživačkom naumu i nadasve empirijski utemeljenom istraživanju i potom sročenom rukopisu propituje Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini na moderan način – komunikološki, mediološki i komunikacijski. Stajališta zauzima između njene grandiozne historijske uloge da kao najstarija institucija ovdježivućih muslimana (u Bosni i Hercegovini, na Balkanu ili Evropi), svim svojim potencijalima, ljudima i djelovanjima “poziva na dobro a odvraća od zla”, i uvida da IZ u BiH funkcionira između realnog imidža i poželjnog imidža, s blagim naznakama primicanja ovome drugome.
Dakako da ovaj mukotrpan posao i misija nisu na poželjnom nivou i da nikad neće biti dovršeni, ovakve društvene zadaće i organizirana ljudska djelovanja se nikad ne smatraju završenima. U svom dugom povijesnom hodu Islamska zajednica je doista veslala između neizbrojivih Scila i Haribdi baš kao i njeni pripadnici, njeni članovi, njeni simpatizeri, ili njeni oponenti, kakokad i kakogdje. I to je ono što nikada ne treba smetnuti s uma. Nekad traljavo, nekad više vješto, nekad zatvoreno, nekad napredno, no nema sumnje da je IZ pokušavala biti moralna korekcija vlasti, vođenja i rukovođenja, a da se znala i “samozaboraviti” pa korisne samokorekcije ne primjenjivati u vlastitim redovima. Kako da se danas IZ u BiH što bolje pozicionira unutar same sebe i u bh. i globalnoj javnosti jeste središnji interes autora knjige. Uvodeći novi rječnik, stručni komunikološko-mediološki vokabular, metode i tehnike istraživanja (anketu, upitnik, intervju, SWOT-analizu) autor uvodi i nove ideje i njihove moguće primjene unutar svih organa, institucija i svakog pojedinca Islamske zajednice. Taj famozni interni PR, toliko potreban a toliko nedostatan u svim segmentima djelovanja i rada IZ na terenu; ali također još famozniji eksterni PR ili što bolje medijsko pozicioniranje “na svakom koraku”.
“Pomodne” teme današnjeg vremena
Ljudi i njihove zajednice odvajkada žele da budu prihvaćeni. Niko normalan ne voli stigmatizaciju, porugu ili “loše habere”. Muslimani i njihove zajednice po svijetu također. I baš suprotno tome, i danas, kao i nakon 11. septembra 2001. (rušenje World Trade Centra u New Yorku), žrtve su najstrašnije stigmatizacije, satanizacije, odstrjela i ponižavanja, prije svega, u medijskom prostoru kao dominantnom prostoru današnjeg komuniciranja. Savremeni muslimani žrtve su najstrašnijih efekata primijenjene islamofobije, “kleševa civilizacija” i spinovanja (skretanja pozornosti mase s neke problematične činjenice na sporedne teme, tako da je javnost spremna u svakom trenutku odustati od razumnih pitanja u zamjenu za temu koju ponudi spin-doktor).
Knjiga tretira, rekla bih, sve “pomodne” teme današnjeg vremena, počev od ženskog pitanja, selefizma, terorizma, socijalnog aktivizma, nevladinih organizacija, mladih, kadrovskih mjerila, lustracije, intelektualizma te samjerava njihovo pozicioniranje unutar i izvan IZ-a, ali i odnos IZ prema svima. Za mjerenje stavova o svim pitanjima koja obrađuje autor je proveo ambicioznu anketu među hiljadu ispitanika u BiH, među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, te analizirao njihov mogući utjecaj na buduće ponašanje IZ-a. Zaključci su manje-više očekivani, barem za bolje ponavaoce prilika unutar IZ u BiH – da IZ treba više biti misionarska, a manje akademska i politička. Autor je pod značajnim utjecajem zapadnih autora i moglo bi se kazati da idealizira okcidentalni pojam ljudskih prava, što je, prema njegovom obrazovnom backgroundu, i logično. Zato je preporučljivo da ubuduće više kritičkih stavova i promišljanja zadobije korisne empirijsko-istraživačke komparativne metode zapadnih i istočnih mislilaca, uvjetno kazano, kod kolege Džambegovića. Jer, valja staviti ruku na srce pa priznati da i tamo, u tim okcidentalnim autorskim djelima i na njihovim političkim prostorima, nije sve tako sjajno i tako dobro, i da se baš tamo spinuju “doktori za pletivo” (Lorimer) koji smišljaju kako satanizirati druge i drugačije na “kulturan način” i to upravo komunikološki, a sve sa svrhom neokolonizacije bogatstava i resursa diljem planete. Najnoviji metod je posvuda uočljiva forma perpetuum mobile stampeda masmedijskog komuniciranja. A da ima i toga, često mladi istraživači komunikacija zaborave.
Imamima vratiti “follow up”
Jedno od najkorisnijih zaključivanja u knjizi jeste ono koje afirmira nataloženo stvarno dobro iskustvo življenja islama na ovim bosanskim prostorima, a koje veli da imamima treba vratiti “follow up” (savremeni termin koji pokriva cijeli spektar klasičnog iskustva koje nije nepoznato na našim terenima), a koji kaže: “To je ono što smo prije imali, da su imami u manjim mjestima – oni su istinski znali kako diše mjesto i u kojem pravcu treba da se razvija njegovo djelovanje. U tom smislu vidi se razlog očuvanja vjere na selu.” Vjerovatno je najbolji zadati srednji put za IZ u BiH – koristiti svako dobro iskustvo tradicije, zdrave i korisne tradicije i dubine svetih znanja i praksi te vješto korištenje savremenih tehnika kao pomoćnih metoda za popravljanje realnog imidža IZ u BiH do nivoa poželjnog imidža, u čemu najveća odgovornost pada na naovoizabranog lidera ove zajednice, reisul-ulemu i njegove saradnike, te na sve ostale muslimane i muslimanke na kojima počiva identitet zajednice, misija zajednice i njena upotrebna vrijednost. Džemaat mora postati potencijal za razvoj svih korisnih dobrih djela i djelovanja, a nikako mjesto stjecanja korisnog i unosnog posla, a imami i mualllime moraju biti karakterni i moralni pojedinci kojima je interes zajednice i islamska odgovornost na prvom mjestu na skali vrijednosti.
Takva autonomna, autohtona i osebujna zajednica udruženog ljudskog prosocijalnog djelovanja mogla bi postati smjerokaz svim drugim organizacijskim formama okupljanja muslimana u jedinstvu na ovim prostorima. A onda i ostalim muslimanima koji često bivaju upotrijebljeni kao gorivo “komunikacijskih stampeda (Alić) po Taksimima, Tahririma i sličnim urbanim središtima u stampedo pretvorene mase”. Najgore od svega jeste što rasvjetljavanje promjena s ovakvih prostora i iz ovakvih stampeda dolazi u obzir tek nakon razumijevanja utjecaja savremenih medija na aktuelnu civilizaciju čovjeka. Dok se događaji medijski motaju pred našim očima, naprosto nam ili ništa nije jasno, ili je većina toga vrlo malo jasna. Makar da želimo pružiti otpor, makar da želimo biti različiti i svoji, imati slobodnu volju, kako kaže filozof medija Alić, “komunikacija nas sve više tjera u stampedo”.
Stoga ja zadaća medijskog opismenjavanja (znanje o medijskim manipulacijama najprije) za nas preča i veća – što prije savladamo strahove od medija, tim ćemo prije postati njihovi korisni kritičari i vratiti sami sebi vlastito dostojanstvo i slobodnu volju. Pa i u unutar IZ u BiH.
No comments:
Post a Comment