Članak o “Bijeloj kugi” kao o bolesti populacije jedne države, a za koju nema lijeka niti se zna uzrok, pojavi se u novinama bar jednom godišnje. Bude propraćena izjavom nekog profesora, statističkim podacima i žalovanjem nad propalom ekonomijom koja je, kobajagi, glavni uzrok. Nastavlja se pričom o iseljavanju mladih (neko bi rekao “humanim iseljavanjem”) trbuhom za kruhom. Ali pošto su naši narodi i narodnosti navikli da sve rješava bivša država (koja se raspala), sad se očekuje da i ove probleme oko nataliteta riješi država, iako neki navijaju da se i ona raspadne. Pa ako je rat bio fizički obračun, postratno doba je dobilo ekonomski obračun koji sve narode košta "svježe radne snage", bez koje nema ni djece. Da, iza svake priče se krije ekonomska pretpostavka: eh, da je razvijena ekonomija, tu bilo bi više ljudi, a samim tim bilo bi i više djece. A da upitate studente u Švedskoj o razlici između Zapadnog svijeta i Trećeg svijeta, rekli bi da je Zapad “dug život i male porodice”, a Treći svijet “kratak život i velike porodice”.
Zablude o bijeloj kugi
Jedan od najvećih svjetskih autoriteta današnjice u oblasti statistike populacije dr. Hans Rosling na predavanju u Dohi (Katar) u aprilu 2012. godine na internetskom poratlu TED.com je pokazao da postoji direktna povezanost porasta ekonomskih prihoda u zemljama i pada nataliteta, po principu, što više prihoda, to manje djece. Ono što je interesantno je da je u zemljama u kojima je velik natalitet, poput Kongoa, također je velik i mortalitet, uključujući i mortalitet novorođenčadi (jedno do dvoje po ženi). Definitivan zaključak je da religije, bilo da su abrahamovske ili istočnjačke, ne utiču na broj članova porodice. Međutim, oni koji su iole upućeni u islam pamte hadis (izrijek) poslanika Muhammeda, s.a.v.s.: “Sklapajte brakove i rađajte djecu! Ja ću se ponositi vašim brojem naspram drugih zajednica.” Naši roditelji pamte da su porodice prije imale četiri i više članova, pa se s pravom pitamo: zašto je danas drugačije? Jesu li ljudi prije više marili za upute vjerskih autoriteta? Svakako! A možemo reći da danas utjecaj religija nije isti kao u vrijeme kada nije bilo mas-medija. I tu dolazimo do poente. Nije broj članova porodice danas ni izbliza uvjetovan samo ekonomskim prihodima. Prije možemo reći da se radi o odgoju masa – psihološkom procesu oblikovanja poimanja stvarnosti, pa i vlastite porodice u njoj. Zar nije čudno što su do 1960-ih zemlje u kojima je islam većinska religija gotovo sve imale šestero ili sedmero djece po ženi, bez obzira na visinu prihoda? “Planiranje porodice” je termin kojim se ukazuje na odgovornost oko broja članova jer se on “planira”. Koliko se planira, uglavnom nije potrebno pitati, jer se smanjenje članova porodice sa, naprimjer, sedmero djece na četiri do pet po ženi opisuje kao “zapanjujuće poboljšanje” koje omogućuje da djeca prežive, da izađu iz najtežeg siromaštva i da ne budu potrebna za rad u porodici. Kao da je svrha velikih porodica isključivo rad na polju.
Koliko imate djece?
Često sam u mogućnosti da tinejdžerima postavim pitanje: “Koliko članova ima pojam ‘porodica’ u vašoj glavi (djeca + roditelji)?” Više se i ne iznenađujem kad primijetim da preko 90 posto srednjoškolaca poima porodicu kao zajednicu roditelja s jedno ili dvoje djece, a do 10 posto s tri i više. Je li to slučajno? Negodovanje na pitanje zašto nemate troje ili četvero?”, vjerovatno je identična nelagodi kada bi paru koji se bori s neplodnošću postavili pitanje: “Koliko imate djece?” I trebamo li se čuditi što se danas "porodica", premda u bosanskom jeziku ukazuje na "porod", znači nešto drugo i poprima neka treća značenja, te na sve “tolerantnije” načine biva definirana kao zajednica partnera, što znači, ne i nužno zajednica muškarca i žene. Jesu li bjesomučni napadi zbog opiranja “toleranciji” ključni u razumijevanju i našem prihvatanju pojmova? Razmislite, zašto je postalo normalno imati jedno dijete, najviše dvoje? Odgovor je jednostavan: od ranog djetinjstva i djeca i roditelji naprosto bivaju uronjeni u kulturni sadržaj (crtići, filmovi, romani, slikovnice, reklame, okolina) na kojima dominiraju porodice s jednim ili dva djeteta. Ne pamtim kad sam vidio film u kojem porodica ima više od dvoje djece, a i ako jesam, bila je crna komedija. Zato se ne trebamo čuditi kada u novinama i na televiziji vidimo kako su ugostili porodicu koja ima više od četvero djece. Generacije prije 200 godina nisu rasle gledajući u filmove, serije, bajke i crtiće, na kojima dominiraju manje porodice. Možemo reći da danas medijska slika oko velikih porodica i nije baš lagodna i to od ranog djetinjstva. Sedmerica patuljaka su potpuno usamljeni patuljasti rudari kojima zaluta otrovano žensko (Snježana). Pepeljugine polusestre su zavidne, zle i ružne. Pinokio je “drveni” sin jedinac. Jasmina i Aladin su u zabranjenoj vezi. Tarzan hoda po džungli polugol i priča s majmunima. Trnoružica je jedinica koju princ zvani “sponzor” spasi, pa mu zbog toga pripada. A kad smo kod reklama, pamtite li one reklame sa više članova porodice? Čuvam fotografiju samo jednog džambo plakata s troje djece – onu na kojoj se ukazuje svrha kupovine velikog auta. Da, mi, zapravo, živimo u društvu koje je poput kineskog komunizma – broj djece nije ograničen na jedno, ali se podrazumijeva dvoje. Štaviše, od 2010. godine, 80 posto ljudi živi s oko dvoje djece po ženi. Zbog toga je danas u poimanju porodice troje djece izuzetak, a sve preko broja tri za uzvik “mašallah” i veliko čuđenje – ibret. Ali zašto se mi to čudimo? Zašto to nije često? Možemo li vratiti pobožnost definiranju pojma porodica odlukom da ne budemo tolerantni prema onom što je Bogu mrsko? Bi li nam bilo mrsko da nas prozovu netolerantnim zbog proučavanja Svetih knjiga?
Redefiniranje pojma porodica
Koliko se daleko otišlo u redefiniranju pojmova “porodica” i rastakanju percepcije porodičnog života vidi se u posljednjim vijestima. Pod egidom tolerancije i nediskriminacije u ekonomskom pogledu, pravo na korištenje pojma “porodica” dat će se istospolnim parovima i u Njemačkoj. Tako će oni imati iste porezne olakšice kao i heteroseksualni brakovi. Da, Kršćansko demokratska unija (CDU) njemačke kancelarke Merkel razmatra obrat u politici prema istospolnim parovima nakon odluke suda da se homoseksualnim parovima daju veća prava na posvajanje. Sud je vladi dao da do jula 2014. izmijeni zakon o homoseksualcima u građanskim partnerstvima, iako je prošlog decembra CDU odbacio taj prijedlog. A da je trend istog odnosa prema istospolnim brakovima i u SjedinjenimAmeričkim Državama, vidi se po izvještaju agencije “Pew Research Center”. Naime, oni su odmah nakon izbora u novembru objavili izvještaj o promjenama u percepciji istospolnih brakova u SAD-u u protekloj deceniji. U 2001. se čak 57 posto ispitanika protivilo gej brakovima, a 35 posto njih su to odobravali. U 2012, odnos se promijenio – onih koji podržavaju gej brak je 48 posto, a onih koji su protiv je 43 posto. Ipak, koga je briga za to? Porodice su ionako razvaljene individualizmom koji se očitava u omiljenom slovu “i” kao prefiksu na poznate proizvode, što je samoglasnik koji je nakon onog elektronskog “e”, u svrhu efikasnosti, redefinirao i pogasio neke tradicionalne autoritete kolaboracijskim snagama, koje su često mediokritetske.
No comments:
Post a Comment